Suze na Stranicama: Priča o Lejli i Knjigama za Dječju Bolnicu

“Lejla, molim te, pročitaj mi još jednu priču…” Amarov glas bio je tih, ali uporan, dok sam sjedila pored njegovog bolničkog kreveta u Sarajevu. Vanjski svijet bio je dalek, nevažan – sve što sam imala bila je ta soba, miris lijekova i moj šestogodišnji sin koji se borio s leukemijom. “Hoću, dušo. Koju želiš?” upitala sam, pokušavajući sakriti drhtanje u glasu. “Ovu o dječaku koji je skupio knjige za sve bolesne prijatelje. Znaš, mama, kad ozdravim, i ja ću to napraviti. Skupit ću više od 15.000 knjiga!” Njegove oči su blistale od uzbuđenja, iako je tijelo bilo slabo.

Te noći, dok je Amar spavao, gledala sam kroz prozor bolnice prema Trebeviću. U meni se miješala nada i očaj. Znala sam da su šanse male, ali nisam smjela pokazati slabost. Sutradan je Amar pitao: “Mama, ako ja ne uspijem skupiti knjige, hoćeš li ti?” Nisam mogla izgovoriti ni riječ – samo sam ga čvrsto zagrlila.

Amar je preminuo nekoliko tjedana kasnije. Sjećam se tišine koja je ispunila naš stan u Novom Sarajevu. Moj muž Damir nije mogao podnijeti gubitak; povukao se u sebe, a ja sam danima sjedila pred Amarovom praznom sobom. Knjige koje smo mu čitali bile su posvuda – podsjetnik na njegov osmijeh i snove koje nije stigao ostvariti.

Jedne večeri, dok sam prebirala po njegovim stvarima, pronašla sam bilježnicu s naslovom “Amarova misija”. Unutra su bile dječje crteže knjiga i popis prijatelja iz bolnice kojima je želio pokloniti knjige. Srce mi se slomilo još jednom, ali tada sam osjetila nešto drugo – obavezu da ispunim njegovo obećanje.

“Damire, moramo to napraviti. Moramo skupiti tih 15.000 knjiga za djecu u bolnicama!” rekla sam mu kroz suze. On me pogledao s nevjericom: “Lejla, jedva dišemo od tuge… Kako ćeš to izdržati?” Nisam imala odgovor osim: “Moram pokušati. Zbog Amara.”

Počela sam s malim koracima – objavila sam Amarovu priču na Facebooku i zamolila prijatelje da doniraju knjige. Prva kutija stigla je iz Mostara, druga iz Tuzle, pa iz Zagreba. Ljudi su slali poruke podrške: “Za Amara!”, “Za svu djecu koja sanjaju!” Ubrzo su se javili novinari s N1 televizije; objavili su prilog o Amarovoj želji i našoj akciji.

Ali nije sve išlo glatko. Damirova sestra Sanja me optužila da koristim Amarovu smrt za pažnju: “Lejla, pusti dijete da počiva! Ovo je tvoja terapija, ne njegova želja!” Te riječi su me pogodile kao nož. Počela sam sumnjati u sebe – jesam li sebična? Jesam li stvarno nastavila zbog Amara ili zbog praznine koju nisam znala ispuniti?

Jedne večeri zazvonio je telefon. Bila je to doktorica Ivana iz KBC-a Split: “Lejla, čuli smo za vašu akciju. Djeca ovdje nemaju dovoljno knjiga na hrvatskom jeziku. Možemo li dobiti nekoliko kutija?” Tada sam shvatila da Amarova misija prelazi granice – nije važno jesmo li iz Sarajeva ili Splita; svako dijete zaslužuje osmijeh i bijeg od boli.

Knjige su stizale svakodnevno – slikovnice iz Rijeke, bajke iz Zenice, stripovi iz Banja Luke… Ljudi su dolazili pred našu zgradu s vrećicama punim knjiga i pričali mi o svojoj djeci, o borbama s bolešću, o nadi koju su pronašli u pričama.

Jednog dana došao je mali Tarik sa svojom mamom: “Teta Lejla, ovo su moje najdraže knjige. Amar ih može podijeliti svojim prijateljima gore na nebu.” Nisam mogla zadržati suze.

Nakon godinu dana brojili smo 15.000 knjiga. Organizirali smo veliku donaciju u dječjoj bolnici na Koševu. Djeca su birala knjige s police na kojoj je pisalo: “Amarova biblioteka snova”. Damir me prvi put nakon dugo vremena zagrlio i šapnuo: “Naš sin bi bio ponosan na tebe.” Osjetila sam kako se dio mene vraća u život.

Ali tuga nikada ne nestane potpuno. Ponekad noću još uvijek čujem Amarov glas: “Mama, pročitaj mi još jednu priču…” Tada uzmem knjigu i čitam naglas – možda me čuje tamo gdje sada jest.

Pitam se često: Jesam li napravila dovoljno? Može li ljubav prema djetetu stvarno promijeniti svijet? Što vi mislite – vrijedi li boriti se za snove onih kojih više nema?