Suze za Milenom: Kada ljubav postane teret
“Mama, treba mi još tisuću kuna. Znaš da ne mogu platiti stan bez toga!” Milenin glas bio je napet, gotovo ljut, kao da sam joj ja neprijatelj, a ne majka koja je cijeli život davala sve što ima. Stajala sam nasred kuhinje u stanu u Osijeku, držeći mobitel kao da je vruć kamen. Ruke su mi drhtale, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi.
“Milena, dušo, znaš da mi nije lako…” pokušala sam tiho, ali ona me prekinula: “Uvijek ista priča! Ako ne možeš pomoći, reci odmah, da znam na čemu sam!”
Sjetila sam se dana kad je bila mala, kad je trčala prema meni s razbijenim koljenom i plakala: “Mama, boli!” Tada sam znala što joj treba – zagrljaj, topla riječ, flaster. Danas više ne znam kako joj pomoći. Svaki razgovor završava na novcu. Svaka poruka je zahtjev. Svaka moja noć je besana.
Muž, Ivan, otišao je prije pet godina. Srce mu nije izdržalo stresove života – krediti, posao u propaloj tvornici, stalne brige oko Milene. Ostala sam sama s penzijom koja jedva pokriva režije i lijekove. Milena je otišla u Zagreb na studij, puna snova i planova. Prve godine bila je dobra studentica, ali onda su došli izlasci, novi prijatelji, dečko koji je nestao čim su nestali novci. Od tada je sve krenulo nizbrdo.
“Mama, nemoj sad filozofirati! Znaš da će me izbaciti iz stana ako ne platim!”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Milena… ja ću ti poslati što mogu. Ali molim te, pokušaj naći neki posao. Bar vikendom…”
“Ne mogu sad raditi! Imam ispite! Uvijek ti isto!”
Veza se prekinula. Ostala sam gledati u zid, osjećajući se kao najgora majka na svijetu. Gdje sam pogriješila? Jesam li joj previše davala? Jesam li trebala biti stroža? Sjećam se kako su mi susjede govorile: “Nemoj joj sve popuštati, razmazit ćeš je!” Ali kako ne dati djetetu kad te gleda onim velikim smeđim očima i moli za još jednu čokoladu ili novu knjigu?
Navečer sam sjela za stol s papirima i računima. Ostat će mi jedva za kruh i mlijeko ovaj mjesec. Ali Milena mora imati za stanarinu. Uvijek ona prva. Moja sestra Snježana zvala me prošli tjedan: “Zašto joj stalno šalješ novac? Neka nauči sama!” Ali Snježana nema djece. Ne zna kako je to kad ti dijete traži pomoć.
Sljedećih dana nisam spavala. Svaki zvuk mobitela tjerao mi je srce u grlo. Milena se nije javljala osim poruka: “Jesi li poslala? Kad će sjesti novac?” Nema više onih razgovora o životu, o ljubavi, o planovima. Samo novac.
Jednog jutra došla mi je susjeda Jasmina na kavu. “Vidiš li ti svoju Milenu? Moja Ana radi u pekari već godinu dana uz faks. Kaže da joj to pomaže da nauči cijeniti novac.” Pogledala sam Jasminu i osjetila stid i ljutnju istovremeno. “Nije svako dijete isto,” odgovorila sam tiho.
Ali kad sam ostala sama, riječi su mi odzvanjale u glavi. Jesam li ja kriva što Milena ne zna cijeniti trud? Jesam li joj previše olakšala život?
Tjedan dana kasnije stigla je nova poruka: “Mama, hitno mi treba još 500 kuna za knjige.” Nisam imala više od 200 kuna na računu. Nazvala sam Milenu.
“Milena, nemam više novca. Stvarno nemam.”
S druge strane tišina pa hladan glas: “Super mama. Baš si me razočarala.” Prekinula je.
Te noći nisam mogla disati od tuge. Sjećanja su navirala – prvi dan škole, prvi zub koji je ispao, prvi put kad me zagrlila i rekla: “Volim te najviše na svijetu.” Gdje je nestala ta djevojčica? Gdje sam ja nestala?
Sljedećih dana nisam jela ni spavala kako treba. Otišla sam kod doktorice jer me boljelo srce. “Morate misliti na sebe,” rekla mi je dr. Kovačević. “Vaša kćer mora naučiti odgovornost. Vi ste joj majka, ali niste bankomat.”
Vraćajući se kući kroz kišu, gledala sam ljude oko sebe – svi žure negdje, nose svoje brige i tuge. Pitala sam se koliko nas hoda ovim ulicama s istim teretom – ljubavlju koja boli.
Jedne večeri zazvonio je telefon. Bio je to broj koji nisam prepoznala.
“Dobar dan… Ovdje policija iz Zagreba. Vaša kćer Milena imala je manji incident u trgovini zbog neplaćenih stvari…”
Svijet mi se srušio pod nogama.
Te noći sam prvi put odlučila – moram postaviti granice. Nazvala sam Milenu sutradan.
“Milena, volim te više od svega na svijetu. Ali više ne mogu ovako. Moramo razgovarati o svemu – o novcu, o životu, o tome što dalje.” S druge strane tišina pa slomljen glas: “Mama… bojim se…”
Plakala sam s njom dugo te noći. Prvi put nakon dugo vremena razgovarale smo iskreno – o strahu, o pogreškama, o tome kako dalje.
Danas još uvijek šaljem poneku kunu kad mogu, ali više ne žrtvujem sebe do kraja. Učim voljeti Milenu drugačije – s granicama i nadom da će jednog dana shvatiti koliko ju volim.
Ponekad se pitam – može li ljubav biti toliko velika da nas uništi? Jesmo li mi majke krive što volimo previše ili premalo? Što vi mislite – gdje prestaje ljubav, a počinje žrtva?