Svaki put kad zet dođe kući, ja nestajem: priča jedne bosanske nane
“Aida, molim te, požuri. Emir će uskoro doći.” Lejlin glas drhti dok mi pruža torbu. Pogledam je, oči joj pune molbi i umora. U hodniku čujem Sarine korake, moja unuka trči prema meni s crtežom u ruci. “Nana, vidi šta sam nacrtala!” Ali ja već navlačim kaput, srce mi lupa kao da bježim od vlastite kuće.
Nisam uvijek bila gost u životu svoje kćerke. Prije rata, prije svega što nas je razdvojilo, Lejla je bila moje sunce. Kad se rodila Sara, osjećala sam da imam drugu šansu da budem tu, da popravim sve što nisam stigla s Lejlom. Ali Emir… Emir je druga priča. On voli red, tišinu, svoj mir. “Nema potrebe da Aida stalno bude ovdje,” rekao je jednom, misleći da ga ne čujem. “Dijete treba rutinu.”
Ali šta je s mojom rutinom? Moja rutina je miris Sarine kose kad je uspavljujem, zvuk njenog smijeha dok joj pričam priče o Mostaru i Neretvi. Moja rutina je pomagati Lejli kad joj ruke drhte od umora jer radi dva posla. Ali svaki put kad Emir dođe s posla, ja moram nestati – kao sjenka.
Jednom sam ostala duže nego što sam smjela. Sara je imala temperaturu, Lejla je bila na ivici suza. “Ostani još malo, molim te,” šapnula mi je. Kad su se vrata otvorila i Emir ušao, pogledao me kao uljeza. “Aida, zar ste još ovdje?”
“Dijete je bolesno,” pokušala sam objasniti.
“Lejla zna šta treba raditi,” odgovorio je hladno. Osjetila sam kako mi se grlo steže. Nisam ništa rekla, samo sam uzela torbu i otišla niz stepenice, osjećajući se kao da sam izgubila bitku koju niko nije ni vodio.
Nekad se pitam gdje sam pogriješila. Jesam li previše štitila Lejlu? Jesam li joj dala previše ljubavi pa sad ne zna postaviti granice? Ili je to samo sudbina nas žena ovdje – da budemo potrebne dok djeca ne odrastu, a onda postanemo višak?
Sjećam se dana kad je Lejla prvi put dovela Emira kući. Bio je tih, ozbiljan, uvijek s knjigom u ruci. Moja sestra Azra mi je šapnula: “Ovaj će ti dijete zatvoriti u zlatni kavez.” Nisam vjerovala. Mislila sam – voli je, ima posao, neće joj faliti ništa. Nisam znala da će joj faliti mene.
Prošle zime, Sara je imala priredbu u vrtiću. Lejla me zamolila da dođem ranije i pomognem joj oko kostima. Dok smo šile zlatne zvjezdice na Sarinu haljinicu, smijale smo se kao nekad kad smo zajedno pravile kolače. Ali čim su se vrata otvorila i Emir ušao, atmosfera se promijenila.
“Šta radiš ovdje?” pitao me bez pozdrava.
“Pomažem oko priredbe,” odgovorila sam tiho.
“Sara mora na spavanje za pola sata,” rekao je strogo.
Lejla je spustila pogled. Ja sam poljubila Saru u čelo i otišla prije nego što sam stigla vidjeti njenu sreću na pozornici.
Navečer sam sjedila sama u stanu i gledala stare fotografije – Lejla na biciklu ispred naše zgrade, ja s rukama punim brašna dok pravimo pitu za Bajram. U tim trenucima osjećam kako mi duša puca od čežnje za onim što smo imale.
Ponekad mi Azra kaže: “Aida, moraš se zauzeti za sebe! Ne možeš dozvoliti da te tako tretiraju.” Ali kako? Ako dignem glas, Lejla će biti između dvije vatre. Ako šutim, nestajem polako iz njihovih života.
Jednog dana skupila sam hrabrost i sjela s Lejlom dok je Sara spavala.
“Lejla,” počela sam tiho, “osjećaš li koliko me boli što moram bježati svaki put kad Emir dođe?”
Pogledala me kroz suze: “Znam mama… ali ne znam šta da radim. On ne voli gužvu, stalno mu smeta buka… Bojim se svađe.”
“Ali ja nisam buka,” rekla sam kroz knedlu u grlu. “Ja sam tvoja mama.”
Zagrlile smo se dugo, obje svjesne da riječi nisu dovoljne.
Dani prolaze isto – dolazim rano ujutro kad Emir ode na posao, spremam ručak, igram se sa Sarom, pomažem Lejli oko svega što stigne. Kad sat otkuca četiri, spremam torbu i izlazim na hladan sarajevski zrak prije nego što Emir otključa vrata.
Nekad me Sara pita: “Nana, zašto uvijek ideš kad tata dođe?”
Šutim ili kažem: “Tata voli mir.” Ali znam da ona vidi više nego što mislim.
Nedavno sam sanjala majku – kako sjedi na staroj klupi ispred naše kuće u Mostaru i gleda me s tugom: “Aida, ne dozvoli da te izbrišu.” Probudila sam se s osjećajem da moram nešto promijeniti.
Možda ću jednog dana skupiti snage i reći Emiru sve što mi leži na duši. Možda ću mu reći da ljubav nije red ni tišina – ljubav je buka dječijeg smijeha i miris pite iz rerne.
Ali za sada… svaki put kad zatvorim vrata za sobom i čujem Sarin glas kako viče: “Nanaaa!”, srce mi se slomi još jednom.
Pitam vas – koliko nas još živi ovako? Koliko nas nestaje iz života svoje djece zbog tuđih pravila? Je li ljubav zaista nešto što treba skrivati ili nešto zbog čega vrijedi boriti se?