Sve što sam dala: Priča o žrtvi, ljubavi i izdaji
“Jesi li opet zaboravila dati mami lijek?” brat Ivan je stajao na vratima, s ključevima od auta u ruci, pogledavajući na sat kao da mu vrijeme curi kroz prste. “Nisam, Ivane. Sve sam napravila. Znaš da to radim svaki dan već dvadeset godina.” Glas mi je bio tih, ali u meni je gorjela vatra koju nisam smjela pokazati. On je došao iz Zagreba, kao i svake godine, na tri dana. Odradi posjetu, poljubi mamu u obraz, donese joj bombonijeru i ode. A ja? Ja sam ostajala. Svaki dan, svaku noć.
Kad sam imala dvadeset i dvije, upisala sam Filozofski fakultet u Sarajevu. Sanjala sam o tome da postanem profesorica književnosti, da putujem, pišem knjige. Ali onda je mama oboljela. Otac je već bio mrtav – poginuo u prometnoj nesreći kod Zenice kad sam imala šesnaest. Ivan je tada već bio u Zagrebu, gradio karijeru u banci. Ja sam ostala s mamom u malom stanu u Mostaru.
“Nema tko drugi, Jasmina,” govorila mi je teta Ružica kad bih joj se požalila. “Ti si kćerka. Kćeri su uvijek te koje ostaju uz majku.”
I tako su prolazile godine. Svako jutro ustajala bih prije šest, pripremala mami doručak, mijenjala joj pelene kad više nije mogla ustati iz kreveta, vodila je liječnicima, slušala njezine priče o djetinjstvu u Livnu. Ponekad bih navečer sjela uz prozor i gledala svjetla grada, pitajući se kako bi moj život izgledao da sam otišla za svojim snovima.
Ivan bi došao za Božić ili Uskrs. Donio bi skupe poklone i pričao o svom poslu, o putovanjima po Europi. Mama bi ga gledala kao da je sunce samo za njega izašlo. “Moj sin, moj ponos,” šaputala bi dok bi ga grlila.
A ja? Ja sam bila tu svaki dan, ali kao da me nije vidjela. Kao da sam bila dio namještaja – korisna, ali neprimjetna.
Kad je mama umrla prošle zime, osjećala sam olakšanje i krivnju istovremeno. Prvi put nakon toliko godina mogla sam spavati cijelu noć bez straha da će me probuditi njezin kašalj ili jauk. Ali istovremeno me progonila praznina – što sad? Tko sam ja bez nje?
Sprovod je bio skroman. Ivan je došao s djevojkom iz Zagreba, Lidijom, koja je cijelo vrijeme tipkala po mobitelu. Nakon ručka kod tetke Ružice, Ivan me povukao za rukav.
“Moramo razgovarati o stanu i nasljedstvu,” rekao je tiho.
“Što s tim?” pitala sam zbunjeno.
“Mama je sve ostavila meni. Tako piše u oporuci. Rekla je da ćeš ti uvijek biti dobro jer si snažna i znaš se snaći.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. “Što? Ivan… Ja sam ovdje bila cijeli život! Ti si dolazio jednom godišnje! Kako možeš…”
Podigao je ruke kao da se brani: “Nisam ja to tražio! Mama je tako odlučila. Možda je mislila da ti trebaš novi početak negdje drugdje.”
Nisam mogla vjerovati. Sve što sam imala – stan, uspomene, sigurnost – nestalo je u jednom trenutku. Ivan mi je dao nekoliko tisuća kuna “za početak”, a ja sam morala spakirati svoje stvari i otići kod tetke Ružice dok ne nađem posao.
Dani su prolazili u magli tuge i bijesa. Ljudi iz susjedstva su me sažalijevali: “Jasmina, ti si bila anđeo svojoj majci.” Ali nitko nije pitao što ću sada, gdje ću spavati kad tetka Ružica više ne bude mogla plaćati režije.
Jedne večeri sjela sam na klupu ispred zgrade i gledala kako Ivan vozi novi auto kroz našu ulicu. U meni se miješala gorčina i tuga.
Sanja iz susjedstva sjela je pored mene: “Znaš, Jasmina, kod nas žena uvijek sve daje za obitelj, a na kraju ostane praznih ruku. I moju majku su tako izigrali kad je umrla baka.”
“Zašto uvijek mi?” pitala sam kroz suze.
Sanja me zagrlila: “Ne znam… Možda zato što mislimo da ljubav mora biti žrtva.”
Počela sam tražiti posao – čistila sam stanove po Mostaru, čuvala djecu susjedima, prevodila tekstove za jednu agenciju iz Sarajeva. Svaki dan bio je borba za preživljavanje. Ponekad bih sanjala mamu – sjedimo zajedno uz prozor, ona mi miluje kosu i šapuće: “Ti si moje zlato.” Onda bih se probudila i shvatila da više nemam ni dom ni obitelj.
Jednog dana srela sam Amira iz srednje škole na tržnici. “Jasmina! Gdje si nestala sve ove godine?” pitao me s osmijehom.
“Brinula sam se o mami… Sad pokušavam početi ispočetka,” odgovorila sam.
Pogledao me tužno: “Znaš li koliko si propustila zbog drugih?”
Slegnula sam ramenima: “Znam… Ali što sad mogu?”
Počeli smo se viđati češće – razgovarali smo satima o knjigama koje volimo, o životu koji nas je pregazio dok smo čekali da nam netko drugi kaže što vrijedimo.
Jedne večeri Amir mi je rekao: “Vrijeme je da misliš na sebe. Nitko ti neće vratiti izgubljene godine, ali možeš sebi dati novu priliku.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam te noći ležala budna. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam tračak nade.
Danas živim skromno – iznajmljujem sobu kod jedne starije gospođe u Mostaru i radim sve što mogu da preživim. Ponekad poželim otići daleko, početi iznova negdje gdje me nitko ne zna.
Ali još uvijek me boli pitanje koje mi ne da mira: Je li vrijedilo sve što sam dala? Je li ljubav prema obitelji dovoljna kad na kraju ostaneš sam?
Možda vi znate odgovor – biste li vi žrtvovali svoj život za nekoga tko vas na kraju zaboravi?