Sve za nju: Žrtva jedne kćeri
“Zašto uvijek ja?” prošaptala sam kroz suze dok sam sjedila na rubu kreveta u mračnoj sobi, još uvijek osjećajući miris majčine kreme za ruke u zraku. Vanjska svjetla s ulice bacala su sjene po zidovima, a tišina kuće bila je teža nego ikad prije. “Zašto sam ja ta koja ostaje, dok svi drugi odlaze?”
“Ajla, dođi, treba joj promijeniti zavoj!” viknula je teta Sanela iz dnevnog boravka. U tom trenutku, sve moje misli o fakultetu, putovanjima i životu izvan ovog grada nestale su. Već godinama nisam bila samo Ajla – bila sam kćerka koja je ostala uz bolesnu majku, dok je moj brat Dario živio svoj život u Zagrebu, dolazio jednom godišnje i uvijek bio gost u vlastitoj kući.
Majka je bolovala od multiple skleroze. Svaki dan bio je borba – za nju, ali i za mene. Ujutro bih joj pripremala doručak, hranila je, pomagala joj da se obuče. Navečer bih sjedila uz njen krevet, slušala njene priče iz mladosti, gledala kako joj oči svijetle kad spomene dane kad je bila zdrava. “Ajla, ti si moje sunce,” znala bi reći i stisnuti mi ruku. Tada bih zaboravila na sve što propuštam.
Ali ponekad, kad bih čula poruke od prijateljica – “Idemo na more!”, “Upisala sam master u Sarajevu!”, “Zaljubila sam se!” – srce bi mi se stegnulo. Nisam imala vremena ni za ljubav, ni za snove. Sve sam podredila njoj.
Dario bi se pojavio s vremena na vrijeme, uvijek s nekim skupim poklonom – parfemom ili novom torbom. Majka bi ga gledala s ponosom, a meni bi srce pucalo od tuge i bijesa. “Dario je uspio, vidi ga!” govorila bi susjeda Mara. Nitko nije pitao tko mijenja pelene, tko trči po lijekove po kiši i snijegu.
Kad je majka umrla, osjećala sam prazninu koju nisam znala opisati. Sahrana je prošla u magli, ljudi su dolazili i odlazili, a ja sam samo željela da me netko zagrli i kaže: “Dobro si to izdržala.” Ali svi su govorili Dariju: “Budi jak!” On je plakao pred svima, a ja sam plakala sama u kupaonici.
Nekoliko tjedana kasnije stigao je poziv iz odvjetničkog ureda. Sjela sam nasuprot Dariju, koji je izgledao kao da mu je neugodno. “Mama je sve ostavila meni,” rekao je tiho. “Ali… ti si bila tu…”
Nisam mogla vjerovati. Sve – stan, štednja, čak i stari zlatni lančić koji mi je obećala – pripalo je njemu. “To nije moguće!” viknula sam kroz suze. Odvjetnica me pogledala sažaljivo: “Tako piše u oporuci.”
Te noći nisam spavala. Sjećanja su navirala – kako sam joj brisala čelo kad bi imala temperaturu, kako sam joj čitala knjige kad više nije mogla držati naočale. Sjetila sam se i svih onih trenutaka kad sam željela pobjeći, ali nisam mogla jer me vezala ljubav prema njoj.
Dario me pokušao utješiti: “Ajla, mogu ti dati nešto novca…”
“Ne treba mi tvoj novac! Trebala mi je mama! Trebalo mi je priznanje za sve što sam učinila!” viknula sam kroz suze.
Teta Sanela me zagrlila: “Dijete drago, znam da ti je teško… Ali možda je mama mislila da ćeš se bolje snaći sama? Možda nije htjela da te veže uz ovu kuću?”
Ali kako objasniti srcu da ljubav nije uvijek nagrađena? Kako oprostiti majci što me zaboravila baš onda kad sam joj bila najpotrebnija?
Prošla su tri mjeseca. Dario je prodao stan i otišao natrag u Zagreb. Ja sam ostala u malom podstanarskom stanu na periferiji Tuzle, radim dva posla i pokušavam pronaći smisao u svemu što se dogodilo.
Ponekad sanjam majku. U snu me zove da joj donesem vode ili da sjednem kraj nje. Probudim se s osjećajem krivnje i ljutnje istovremeno.
Jedne večeri srela sam staru prijateljicu Lejlu na autobusnoj stanici.
“Ajla, gdje si nestala? Svi te traže!”
“Nigdje… Samo pokušavam preživjeti.”
Lejla me pogledala s tugom: “Znaš, nisi ti kriva što si bila dobra kćerka. Ali moraš sada biti dobra prema sebi.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Počela sam pisati dnevnik, izlaziti na kratke šetnje po gradu, gledati ljude kako žive svoje živote. Počela sam sanjati o tome da jednog dana upišem fakultet koji sam oduvijek željela.
Ali još uvijek me muči pitanje: Je li ljubav vrijedna svega ako na kraju ostaneš sam? Je li žrtva smisao života ili samo put do razočaranja?
Možda vi znate odgovor bolje od mene? Da li ste ikada morali birati između sebe i onih koje volite?