Svekrva je odnijela i zadnju šalicu – borba za vlastiti dom
“Zar si i ovu šalicu morala odnijeti?” – povikala sam, gledajući Ljubicu kako u vrećicu trpa posljednje ostatke iz naše kuhinje. Nije se ni okrenula, samo je hladno odgovorila: “To je bilo moje prije nego što si ti došla ovdje.” U tom trenutku, dok sam stajala bosa na hladnim pločicama, osjećala sam kako mi srce puca na tisuću komadića. Ivan je stajao kraj vrata, spuštenih ramena, šutio je kao i uvijek kad bi njegova majka podigla glas.
Nisam ni primijetila kad je počelo. Prvo su nestale stare zavjese, pa bakin stolnjak, a onda su polako nestajale i sitnice koje su činile naš dom toplim. “Samo posuđujem, vratit ću,” govorila bi Ljubica, ali ništa se nikad nije vratilo. Kad sam prvi put spomenula Ivanu da mi smeta što njegova majka stalno uzima stvari iz naše kuće, samo je slegnuo ramenima: “Pusti, Marija, znaš kakva je ona.”
Ali ja nisam znala. Nisam znala da ću jednog dana ostati bez ičega svog. Da ću sjediti za praznim stolom i gledati kako Ljubica iznosi čak i čajnik koji sam dobila na poklon od svoje mame. “To je ionako stara krntija,” promrmljala je dok ga je gurala u torbu.
Moja mama, Ana, često me zvala: “Marija, jesi li dobro? Zvučiš umorno.” Nisam imala snage priznati joj da se osjećam kao uljez u vlastitom domu. Da me svaka sitnica podsjeća na to da ovdje nisam dobrodošla. Da svaki put kad pokušam razgovarati s Ivanom o tome, on pobjegne u šutnju ili ode raditi nešto po dvorištu.
Jedne večeri, dok sam prala suđe (ono malo što nam je ostalo), čula sam kako Ljubica u dnevnoj sobi govori Ivanu: “Ona nikad neće biti prava domaćica. Pogledaj kako ti kuća izgleda.” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela plakati pred njom. Zatvorila sam se u kupaonicu i pustila vodu da teče kako bi prigušila jecaje.
Sutradan sam odlučila razgovarati s Ivanom. “Ivan, ne mogu više ovako. Osjećam se kao gost u vlastitoj kući. Tvoja mama uzima sve što poželi, a ti ništa ne kažeš. Zar ti nije stalo do mene?” Pogledao me umorno: “Marija, znaš da ne želim sukobe. Ona je moja majka…”
“A ja? Ja sam ti žena! Zar ja ne zaslužujem barem malo poštovanja?”
Nije odgovorio. Samo je sjeo za stol i zurio u prazno.
Tih dana sve više sam razmišljala o odlasku. O tome da spakiram ono malo što mi je ostalo i odem kod mame u Osijek. Ali nisam htjela odustati bez borbe. Odrasla sam u obitelji gdje se razgovaralo o problemima, gdje su se stvari rješavale zajedno. Nisam mogla vjerovati da sam završila u kući gdje se šuti dok te netko polako gazi.
Jedne subote Ljubica je došla ranije nego inače. Ušla je bez kucanja i počela prebirati po ormarima. “Šta tražite?” pitala sam držeći se što mirnije mogu.
“Tražim onu staru deku iz Dalmacije. Treba mi za vikendicu,” odgovorila je bez trunke srama.
“To je bila poklon od moje bake…”
“Pa što? Sve ovdje je zapravo naše! Da nije bilo mene i Ivana, ti ne bi imala ništa!”
U tom trenutku pukla sam. “Dosta! Ovo je moj dom isto koliko i vašeg sina! Ne možete mi više uzimati stvari kao da sam ovdje na posudbi!”
Ljubica me pogledala s prijezirom: “Ti meni nećeš govoriti što mogu ili ne mogu! Ivan zna tko ovdje odlučuje!”
Ivan je došao iz dvorišta kad je čuo galamu. “Što se događa?”
“Tvoja žena mi prijeti!” viknula je Ljubica.
“Ivan, molim te, reci nešto!” zavapila sam.
Gledao nas je oboje nekoliko sekundi, a onda tiho rekao: “Mama, možda bi trebala poštovati Mariju. Ovo je i njezin dom.”
Ljubica ga je gledala kao da ga prvi put vidi: “Ti ćeš protiv mene zbog nje?”
Ivan je šutio, ali prvi put nije slegnuo ramenima niti pobjegao iz sobe.
Te večeri sjedili smo za stolom – Ivan, ja i tišina između nas. “Znaš,” rekao je nakon dugo vremena, “nikad nisam znao kako ti pomoći. Bojao sam se da ću izgubiti ili tebe ili mamu.”
“A što si izgubio sada?” pitala sam tiho.
Slegnuo je ramenima: “Ne znam još. Ali znam da više ne želim gledati kako patiš.”
Nije bilo lako nakon toga. Ljubica se tjednima nije javljala, a kad bi došla, bila bi ledena i kratka. Ali barem više nije uzimala stvari iz naše kuće bez pitanja.
Polako smo vraćali toplinu u naš dom – kupili smo novi čajnik, nove šalice, Ivan mi je pomogao birati zavjese. Počeli smo razgovarati o svemu što nas muči.
I danas ponekad osjetim strah kad čujem zvuk ključa u bravi – ali sada znam da imam pravo na svoj prostor i svoj glas.
Pitam vas: Koliko ste puta morali birati između vlastite sreće i tuđih očekivanja? I gdje povući crtu kad vas netko pokušava izbrisati iz vlastitog života?