Tajna ispod starog kredenca: Što sam otkrila kad sam ga htjela prodati
“Ne, ne možeš ga samo tako prodati!” viknula je mama dok sam vukla stari kredenc prema vratima. Ruke su mi drhtale od napora, ali i od bijesa. “Mama, molim te, već godinama stoji ovdje i samo skuplja prašinu! Nitko ga ne želi, a meni treba prostor za novi stol.”
Ona je stajala na sredini kuhinje, ruku prekriženih na prsima, pogledom punim tuge i inata. “To nije samo komad drveta, Ana. To je sve što nam je ostalo od tvoje bake.”
Zastala sam, ali nisam popustila. “Baka je umrla prije deset godina. Nitko se nije ni sjetio tog kredenca otkad je ona otišla. Svi smo ga zaobilazili kao da ne postoji.”
Mama je šutjela, a ja sam nastavila gurati kredenc prema hodniku. U tom trenutku zazvonio je mobitel. Bio je to Ivan, potencijalni kupac.
“Dobar dan, Ana? Ja sam Ivan, dolazim za pola sata pogledati kredenc. Nadam se da ste još uvijek zainteresirani za prodaju?”
“Naravno, dođite slobodno,” odgovorila sam, pokušavajući zvučati smireno.
Pola sata kasnije Ivan je stajao u našoj kuhinji, visok, tamne kose, s onim znatiželjnim pogledom kakav imaju ljudi koji vole starine. Prešao je rukom po površini kredenca i odmah primijetio ogrebotinu ispod blata.
“Vidite li ovo?” upitao je, pokazujući na tanku crtu ispod lakiranog sloja. “Čini mi se kao da nešto piše ispod. Imate li možda nožić?”
Donijela sam mu stari nožić za maslac. Pažljivo je sastrugao sloj laka i otkrio potpis: “Jasmina 1972.” Zaledila sam se.
“Tko je Jasmina?” pitao je Ivan.
Mama se naglo okrenula prema meni, lice joj je problijedjelo. “To… to nije moguće,” promrmljala je.
Ivan nas je gledao zbunjeno. “Znači, ne znate tko je to?”
Nisam znala što reći. Jasmina nije bilo ime koje sam ikada čula u našoj obitelji. Baka se zvala Marija, a djed Stjepan. Mama je bila jedinica.
Ivan je nastavio: “Znate, često kod ovakvih starih komada ljudi ostave neki trag… Ali ovo izgleda kao potpis nekoga tko je bio važan za vašu baku. Možda bi vrijedilo istražiti prije nego što ga prodate?”
Nakon što je otišao, mama i ja smo sjedile za kuhinjskim stolom u tišini. Prva sam progovorila: “Mama, znaš li ti nešto o toj Jasmini?”
Pogledala me kroz suze. “Ne znam… Ili možda ne želim znati. Tvoja baka nikad nije pričala o prošlosti. Znaš da je došla iz Bosne nakon rata… Možda je to bila neka prijateljica ili… tko zna.”
Noćima nisam mogla spavati. U glavi su mi se vrtjela pitanja: Tko je Jasmina? Zašto bi netko potpisao kredenc? Je li moguće da baka nije bila ona za koju smo mislili?
Sljedećih dana pretraživala sam stare kutije s fotografijama i pismima na tavanu. Među požutjelim slikama pronašla sam jednu na kojoj su dvije mlade žene zagrljene ispred istog tog kredenca. Jedna je bila moja baka Marija, a druga – nepoznata žena s kratkom crnom kosom i osmijehom koji mi se činio poznatim.
Na poleđini slike pisalo je: “Za moju sestru Jasminu – neka nas ovaj kredenc uvijek podsjeća na dom. Marija, 1972.”
Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. Baka je imala sestru o kojoj nikada nismo ništa znali.
Te večeri pokazala sam mami sliku. Drhtavim prstima prelazila je preko lica na fotografiji.
“Ovo… ovo mi ništa ne znači,” šapnula je, ali vidjela sam da laže.
“Mama, molim te! Zašto nikad nismo čuli za Jasminu? Što se dogodilo?”
Dugo je šutjela prije nego što mi je ispričala istinu koju je skrivala cijeli život.
“Tvoja baka i Jasmina odrasle su u malom selu kod Travnika. Kad su došli partizani, sve se promijenilo. Njihov otac bio je na krivoj strani rata i obitelj su počeli izbjegavati svi u selu. Jasmina se zaljubila u jednog vojnika i pobjegla s njim u Zagreb. Baka joj to nikad nije oprostila – osjećala se izdano jer ju je ostavila samu s majkom i svim problemima koje su imali nakon rata. Nikad više nisu razgovarale. Kad smo došli u Hrvatsku, baka mi je zabranila da ikad spomenem Jasminu ili pitam o njoj. Rekla mi je da nemamo nikoga osim nas dvije.”
Suze su joj tekle niz lice dok mi je pričala o godinama šutnje i boli koje su obilježile njezino djetinjstvo.
“A ovaj kredenc?” pitala sam tiho.
“To su zajedno napravile kad su bile djevojke – njihov otac bio je stolar. Zato im je toliko značio… Zato ga baka nikad nije htjela dati nikome dok je bila živa.”
Osjetila sam kako me preplavljuje krivnja što sam ga htjela prodati kao običan komad drveta.
Sljedećeg dana nazvala sam Ivana i rekla mu da kredenc ipak ne prodajem.
Dugo sam sjedila pred njim, prelazila prstima preko ogrebotine pod kojom se skrivao potpis žene koju nikad nisam upoznala, ali koja mi je odjednom postala bliska kao vlastita krv.
Možda svi u obitelji nosimo svoje tajne i rane koje nas oblikuju više nego što želimo priznati. Pitam se – koliko još takvih priča leži zakopano u našim domovima, pod slojevima prašine i šutnje? I koliko toga propuštamo jer ne želimo ili ne smijemo pitati?