Tajna moje majke: Trideset godina života u sjeni

“Jasmin, hajde, kasniš na posao!” vikao je moj otac iz hodnika, dok sam u žurbi navlačila košulju i pokušavala sakriti suze koje su mi navirale svako jutro. Bio je to još jedan običan dan u sarajevskom naselju Grbavica, ali za mene – ništa nije bilo obično. Svaki dan bio je predstava. Svaki dan sam bila netko drugi.

Rođena sam kao Jasmina, ali od svoje sedamnaeste godine, nakon što je majka umrla i otac ostao sam sa mnom i mlađim bratom, postala sam Jasmin. Otac je bio strog, tradicionalan čovjek, a ratne godine su ga učinile još tvrđim. “Muškarci ne plaču, Jasmin!” govorio bi mi dok bi mi ruka drhtala nad tanjurom juhe. Nisam imala izbora. Da bih preživjela, da bih zaštitila brata i kasnije svog sina Leona, morala sam zatomiti sve što sam bila.

Sjećam se dana kad sam prvi put obukla bratovu odjeću i izašla na ulicu. Srce mi je tuklo kao ludo. Susjedi su me gledali s čuđenjem, ali nitko nije ništa pitao. U Bosni se o nekim stvarima šuti. “Bit će ti lakše tako,” šapnula mi je tetka Azra, jedina koja je znala istinu. “Samo pazi na oca.”

Godine su prolazile. Završila sam srednju školu kao Jasmin, zaposlila se u lokalnoj trgovini, a onda upoznala Sanju. Bila je to ljubav na prvi pogled – ona iz Mostara, ja iz Sarajeva, obje ranjene ratom i životom. Sanja je bila hrabrija od mene. “Jasmina, ne možeš cijeli život živjeti u laži,” govorila bi mi dok smo ležale zagrljene u njenoj sobi. Ali ja nisam mogla drugačije. Otac bi nas ubio da je znao.

Kad sam ostala trudna s Leonovim ocem – kratka avantura s kolegom iz trgovine – znala sam da više nema povratka. Sanja je otišla u Zagreb, a ja sam ostala sama s djetetom i lažnim identitetom. Otac je bio ponosan: “Napokon pravi muškarac u kući!” Nisam imala snage reći mu istinu.

Leona sam odgajala najbolje što sam znala. Bio je moj svijet, moje sunce nakon beskrajnih oluja. Ali uvijek sam se bojala: što ako otkrije? Što ako netko iz susjedstva progovori? U Bosni se sve zna, ali svi šute dok ne dođe vrijeme za ogovaranje.

Jedne večeri, kad je Leon imao deset godina, došao je kući uplakan. “Mama… hoću reći… tata… djeca su mi rekla da sam čudan jer nemam mamu kao svi ostali.” Srce mi se slomilo na tisuću komadića. Zagrlila sam ga i šaptala: “Imaš mene. Ja sam ti sve što trebaš.” Ali znala sam da lažem i sebi i njemu.

Godine su prolazile, otac je umro, brat otišao u Njemačku, a ja sam ostala sama s Leonovim pitanjima i vlastitim strahovima. Svaki put kad bi me pogledao tim velikim smeđim očima, pitala sam se vidi li tko sam zapravo.

Jednog dana, dok smo sjedili za stolom i jeli grah iz konzerve – jer novca nikad nije bilo dovoljno – Leon me upitao: “Tata… jesi li ti sretan?” Zastala sam s vilicom na pola puta do usta. Kako mu reći istinu? Kako mu objasniti da nisam ni tata ni mama, nego nešto između? Da cijeli život živim za njega, a ne za sebe?

Te noći nisam spavala. Gledala sam stare fotografije – jednu na kojoj sam kao djevojčica s pletenicama stojim pored majke; drugu na kojoj sam već Jasmin, ozbiljan mladić s očevim pogledom. Suze su mi klizile niz lice. “Jesam li pogriješila? Jesam li trebala biti hrabrija?”

Sljedećih dana Leon je postajao sve povučeniji. Počeo je izbjegavati razgovore, zaključavati se u sobu. Jedne večeri pronašla sam ga kako plače nad školskim zadatkom. “Tata… mogu li te nešto pitati?”

“Naravno, sine,” odgovorila sam drhtavim glasom.

“Jesi li ti ikad poželio biti netko drugi?”

Nisam znala što reći. Samo sam ga zagrlila najjače što sam mogla.

Prošlo je još nekoliko godina prije nego što sam skupila hrabrosti reći mu istinu. Bilo mu je devetnaest godina kad smo sjeli na klupu ispred zgrade.

“Leone… moram ti nešto reći. Cijeli tvoj život ja nisam bio ono što misliš da jesam. Ja sam zapravo tvoja mama. Zovem se Jasmina.” Gledao me dugo bez riječi, a onda samo rekao: “Znao sam. I volim te baš takvu kakva jesi.” Plakali smo oboje dugo te večeri.

Danas Leon studira u Zagrebu i često me zove: “Mama, kako si?” Prvi put u životu osjećam da mogu disati punim plućima.

Ali često se pitam: Je li vrijedilo? Jesam li trebala ranije reći istinu? Koliko nas još živi u sjeni zbog straha od onoga što će reći susjedi ili rodbina?

Možda će netko od vas razumjeti moju priču ili prepoznati sebe u njoj. Možda će netko skupiti hrabrosti prije mene.

Kažite mi – koliko vrijedi istina kad cijeli život proživiš skrivajući se od nje?