Tatina mudrost koju sam shvatila tek kad je bilo kasno: „Tata, voljela bih da sam te slušala“
„Jel’ ti misliš da si bolja od nas jer imaš novi stan?“ – vikao je Dino, dječak iz susjedne zgrade, dok sam stajala na balkonu i gledala kako se djeca igraju ispod prozora. Srce mi je brže zakucalo, a ruke su mi se znojile. Nisam znala što da odgovorim. Tek smo se doselili iz studentskog doma, gdje smo mama, tata, brat i ja dijelili jednu sobu i zajedničku kuhinju s još desetak drugih obitelji. Sada smo imali dvije sobe, pravi dnevni boravak i balkon s pogledom na park. Sve je mirisalo na novo, a ja sam bila ponosna. Ali Dino i njegova ekipa iz stare zgrade nisu to vidjeli tako.
„Pusti ih, Lana“, tata bi mi govorio dok bi navečer sjedio na rubu mog kreveta. „Nije važno što drugi misle. Važno je kakva si ti iznutra.“
Ali kako to objasniti kad imaš jedanaest godina i samo želiš pripadati? Kad želiš da te pozovu da igraš žmire ili da sjediš s njima na klupi ispred ulaza? Umjesto toga, svaki put kad bih izašla vani, dočekali bi me pogledi puni zavisti i šaputanja.
Jedne večeri, dok sam sjedila za stolom i pokušavala učiti za kontrolni iz matematike, čula sam kako mama tiho plače u kuhinji. Tata joj je šaptao: „Bit će bolje, Sanja. Dobili smo priliku za novi početak.“
Ali ni za njih nije bilo lako. Tata je radio dva posla – danju u pošti, noću kao portir u skladištu. Mama je čistila stubišta po cijelom kvartu. Ipak, uvijek su pokušavali stvoriti osjećaj doma, makar to značilo da večeramo grah tri puta tjedno.
Jednog dana, dok sam išla iz škole, Dino me presreo s još dvojicom dječaka. „Hoćeš li nam pokazati svoj fensi stan?“ – pitao je podrugljivo. Osjetila sam kako mi lice gori od srama.
„Nije moj stan ništa posebno“, promrmljala sam.
„Ma daj, Lana, svi pričaju kako imate novu kuhinju i televizor s daljinskim! Mi još uvijek imamo onaj stari crno-bijeli.“
Nisam znala što reći. Samo sam požurila kući i zalupila vratima. Tata me dočekao u hodniku.
„Što se dogodilo?“
„Ništa“, slagala sam.
Ali tata je znao bolje. Sjeo je kraj mene na kauč i tiho rekao: „Znaš, kad sam bio tvojih godina, nosio sam poderane cipele i svi su mi se smijali. Ali naučio sam da ljudi često zavide na onome što ne razumiju.“
Okrenula sam glavu. Nisam ga htjela slušati. Bila sam ljuta na njega što nije bogatiji, što nismo imali auto kao neki drugi roditelji iz škole. Bila sam ljuta na sebe što nisam hrabrija.
Godine su prolazile. Brat i ja smo odrasli u tom stanu koji je s vremenom izgubio miris novog i postao običan dom – s ogrebotinama na parketu, mrljama od flomastera na zidu i ormarima koji su škripali. Dino i ostali su odrasli sa mnom; prestali smo se svađati i počeli zajedno učiti za maturu.
Ali tata je sve više šutio. Počeo je kašljati, ali nikad nije htio kod doktora. „Ma to je od cigareta“, govorio bi uz osmijeh.
Kad sam upisala fakultet u Zagrebu, tata je bio ponosniji nego ikad. Vozio me autobusom do studentskog doma i nosio mi torbe uz stepenice.
„Samo nemoj zaboraviti tko si“, rekao mi je dok smo se rastajali.
Ali ja sam zaboravila. U želji da se uklopim među gradske cure, počela sam skrivati odakle dolazim. Sramila sam se svog naglaska, svojih roditelja koji su dolazili u staroj jakni na roditeljske sastanke.
Tata je umro iznenada jedne zime dok sam bila na drugoj godini faksa. Nije dočekao da diplomiram. Sjećam se kako sam sjedila na podu njegove sobe, držeći njegovu staru kapu u rukama i po prvi put shvatila svaku njegovu riječ.
Sada živim sama u stanu koji plaćam kreditom. Zidovi su bijeli, ali nema mirisa novog početka – samo tišina koja odzvanja svake večeri kad ugasim svjetlo.
Ponekad sanjam tatu kako sjedi na rubu mog kreveta i govori: „Važno je kakva si iznutra.“
I pitam se – koliko nas mora izgubiti ono najvažnije prije nego što shvatimo pravu vrijednost života? Da li ste vi ikada poželjeli vratiti vrijeme i poslušati roditelje kad je to još imalo smisla?