Te noći kad sam izbacila sina i snahu: Ključ koji je promijenio sve
“Dosta je!” viknula sam, glas mi je zadrhtao, a ruke su mi se tresle dok sam stajala na pragu svoje dnevne sobe. Ivana, moja snaha, sjedila je na mom omiljenom naslonjaču, noge prebačene preko ruba stola, a moj sin Dario je nervozno prebirao po mobitelu. Njihovi prijatelji, meni potpuno nepoznati ljudi, smijali su se i prolijevali vino po mom tepihu. “Mama, smiri se, pa samo se družimo,” rekao je Dario, ali njegov pogled bio je prazan, kao da sam mu potpuni stranac.
Još uvijek osjećam kako mi srce lupa kad se sjetim te večeri. Bila je to kap koja je prelila čašu. Sve je počelo prije šest mjeseci, kad su Dario i Ivana ostali bez stana jer im je gazda podigao najamninu. Naravno da sam ih primila kod sebe – majka sam, zar ne? Uvijek sam vjerovala da je obitelj svetinja. Ali od tada, moj dom više nije bio moj. Svaki dan sam dolazila s posla i nalazila nered, prazne boce, tuđe cipele po hodniku. Kuhinja je mirisala na prženu hranu koju nisam ni probala. Moje biljke su venule jer ih nitko nije zalijevao osim mene.
Najgore od svega bilo je što sam postala gost u vlastitom domu. “Mama, možeš li ti spavati u maloj sobi? Nama treba više prostora,” pitala me Ivana već prve sedmice. Nisam mogla vjerovati – moj krevet, moja posteljina! Ali progutala sam ponos i pristala. Govorila sam sebi: “To je privremeno. Pomozit ćeš im dok ne stanu na noge.”
Ali privremeno se pretvorilo u beskrajno. Dario je sve rjeđe razgovarao sa mnom. Ivana je počela donositi svoje prijatelje bez pitanja. Jednom sam došla kući i zatekla nepoznatog mladića kako izlazi iz kupaonice u mom ogrtaču. “Oprosti, teta Jasna,” rekao je s osmijehom, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
Pokušala sam razgovarati s Dariom. “Sine, ovo više nije moj dom. Osjećam se kao podstanar.”
On bi samo slegnuo ramenima: “Mama, pretjeruješ. Samo nam treba malo vremena.”
Ali vrijeme je prolazilo, a situacija se pogoršavala. Počela sam izbjegavati vlastitu kuću – ostajala bih duže na poslu, šetala po Jarunu dok ne padne mrak. Susjede su me gledale sažaljivo: “Jasna, pa kad će oni već jednom otići?”
Te večeri kad sam ih izbacila, vratila sam se ranije s posla jer sam bila iscrpljena. Otključala sam vrata i zatekla scenu koja me slomila: Ivana se smijala s prijateljicama, pušile su u dnevnoj sobi i slušale glasnu muziku. Dario nije ni primijetio da sam ušla.
“Dosta!” viknula sam ponovno. Svi su utihnuli.
“Što ti je sad?” pitala je Ivana s podsmijehom.
“Dosta mi je svega! Ovo je moj dom! Vi ste gosti koji su zaboravili otići!”
Dario me pogledao kao da sam ga udarila.
“Ne možeš nas samo tako izbaciti!”
“Gledaj me!” rekla sam kroz suze i bijes. “Od večeras više nemate pravo na ovaj stan! Ključeve na stol!”
Ivana je frknula: “Ti si luda.”
“Možda jesam, ali ovo je moja ludost i moj dom!”
Dario je šutio dok su skupljali stvari. Nisam mogla vjerovati da gledam vlastitog sina kako odlazi noseći vreće s odjećom niz stepenice. Kad su vrata zalupila za njima, pala sam na pod i plakala kao dijete.
Sljedećih dana osjećala sam prazninu i olakšanje istovremeno. Susjede su dolazile: “Jasna, svaka čast! Ja to nikad ne bih mogla.” Ali ja nisam bila sigurna jesam li napravila pravu stvar.
Dario mi nije odgovarao na poruke. Ivana me blokirala na svim društvenim mrežama. Moja sestra Ljiljana me napala: “Kako si mogla? Pa to ti je dijete!”
Ali nitko nije znao kako je to kad te vlastito dijete gazi po dostojanstvu svaki dan.
Jedne večeri zazvonio mi je mobitel. Bila je to Dario.
“Mama… Jesi li dobro?”
“Jesam,” odgovorila sam tiho.
“Znaš… možda smo stvarno pretjerali.”
Suza mi je skliznula niz obraz.
“Volim te, sine,” šapnula sam.
“I ja tebe.”
Nismo više pričali o tome što se dogodilo te noći. Ali nešto se promijenilo – možda smo oboje odrasli.
Sad sjedim sama u svom stanu, pijem kafu i gledam kroz prozor na kišni Zagreb. Pitam se: Jesam li bila previše stroga ili sam napokon zaštitila sebe? Koliko daleko roditelj treba ići da sačuva svoje dostojanstvo? Što biste vi učinili na mom mjestu?