Telefon koji je promijenio sve: Priča o tajnama, oprostu i obiteljskim ranama

Zazvonio je telefon baš dok sam pokušavala smiriti Leu, moju kćer, koja je plakala jer nije mogla pronaći svoju omiljenu plišanu ovcu. “Halo?” javila sam se, još uvijek s pola uma u dječjoj sobi.

“Dobar dan, ovdje hitna pomoć. Vaš broj je naveden kao kontakt za slučaj nužde. Radi se o gospodinu Andreju Domaćinu. Možete li doći u bolnicu?”

Osjetila sam kako mi krv nestaje iz lica. “Koga?” upitala sam automatski, iako sam ime čula savršeno jasno.

“Andrej Domaćin. Onesvijestio se na ulici, bio je pri svijesti prije nego što je izgubio svijest i dao nam vaš broj.”

Znala sam to ime. Predobro. I baš zato nisam mogla disati. Andrej… moj otac. Čovjek kojeg nisam vidjela više od deset godina. Čovjek koji je otišao jedne zimske večeri, ostavio mene, mamu i sestru bez riječi, bez objašnjenja, bez oproštaja.

“Dolazim odmah,” izustila sam, a glas mi je bio stran čak i meni samoj.

Lea me gledala krupnim očima dok sam navlačila jaknu preko pidžame. “Mama, gdje ideš?”

“Moram nešto obaviti, zlato. Baka će doći za pet minuta. Budi dobra, molim te.”

Dok sam jurila prema autu, ruke su mi se tresle. U glavi su mi se vrtjele slike iz djetinjstva: Andrej kako me vozi na biciklu kroz Maksimir, kako mi pomaže s matematikom, kako se smije dok mama viče da će zakasniti na posao. I onda – tišina. Godine tišine.

U bolnici su me dočekali mirisi dezinficijensa i umorni pogledi medicinskih sestara. “Gospodin Domaćin je na odjelu intenzivne njege,” rekla je mlada sestra s blagim slavonskim naglaskom. “Možete ga vidjeti na kratko.”

Stajala sam pred vratima njegove sobe i skupljala hrabrost. Što mu reći? Što pitati? Zašto baš moj broj? Zašto sada?

Ušla sam tiho. Ležao je blijed, s maskom za kisik na licu, ali oči su mu bile otvorene i gledale ravno u mene.

“Ivana…” prošaptao je.

Zastala sam. Nisam znala trebam li ga zagrliti ili vikati na njega.

“Zašto si me nazvao?” upitala sam tiho.

Pokušao se nasmiješiti, ali usne su mu zadrhtale. “Nisam imao koga drugog… Oprosti…”

Sjedila sam kraj njegovog kreveta i gledala ga kao stranca. Sjećanja su navirala: mama koja plače u kuhinji, sestra koja šuti danima, ja koja glumim da me nije briga.

“Znaš li koliko si nas povrijedio? Znaš li koliko sam puta poželjela da te nema? Da nisi nikad bio moj otac?”

Oči su mu se napunile suzama. “Znam… Nisam mogao drugačije… Bio sam slab…”

“Slab? Otišao si bez riječi! Ostavio si nas da se same borimo sa svime! Mama je radila dva posla da nas prehrani! Ja sam morala biti odrasla prije nego što sam naučila tablicu množenja!”

Tišina između nas bila je teža od svega što sam ikad osjetila.

“Ivana… Znam da ne zaslužujem tvoje oproštenje. Ali molim te… barem me saslušaj.”

Duboko sam udahnula i sjela bliže njegovom krevetu. “Reci.”

Pričao mi je o dugovima, o kocki, o strahu koji ga je paralizirao toliko da nije mogao gledati ni sebe ni nas u oči. Pričao mi je o noćima provedenim na klupama u parku kad nije imao gdje spavati, o pokušajima da se vrati, ali svaki put bi ga sram i krivnja natjerali da pobjegne još dalje.

Slušala sam ga i osjećala kako se u meni bore mržnja i sažaljenje, bijes i tuga.

“Zašto si sada nazvao mene? Zašto nisi nazvao mamu ili Anu?”

“Tvoj broj je bio jedini koji znam napamet… I uvijek si bila najjača od svih nas… Znao sam da ćeš doći…”

Nisam znala što reći. Samo sam sjedila i gledala čovjeka koji mi je dao život, ali mi je uzeo djetinjstvo.

Proveli smo sate u toj sobi. Plakala sam prvi put nakon dugo vremena. On je šutio i držao me za ruku kao kad sam bila mala.

Kad su ga prebacili na drugi odjel, otišla sam kući potpuno slomljena. Mama me čekala u kuhinji s toplim čajem.

“Jesi li ga vidjela?” pitala je tiho.

Kimnula sam glavom.

“I?”

“Ne znam… Ne znam mogu li mu oprostiti… Ali ne mogu ga više mrziti kao prije.”

Mama me zagrlila prvi put nakon dugo vremena.

Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam Leu kako mirno diše i pitala se hoću li joj ikad moći objasniti sve što se dogodilo između mene i djeda kojeg nikad nije upoznala.

Dani su prolazili, a ja sam svaki dan odlazila u bolnicu. Ponekad bi došla i Ana, ali ona nije mogla ni pogledati oca u oči.

Jednog dana, dok smo sjedili u bolničkoj kantini, Ana je slomila tišinu:

“Zašto mu ideš? Kako možeš biti tako jaka? Ja ne mogu… Ja ga mrzim!”

Pogledala sam sestru i shvatila da svatko od nas nosi svoju bol na svoj način.

“Ne radim to zbog njega,” rekla sam tiho. “Radim to zbog sebe. Ne želim više biti zarobljena u prošlosti.”

Kad je Andrej preminuo nekoliko tjedana kasnije, osjećala sam prazninu ali i olakšanje. Na pogrebu nas je bilo samo nekoliko – mama, Ana, ja i nekoliko njegovih starih prijatelja iz kvarta.

Nakon svega ostalo mi je samo jedno pitanje koje me proganja svake noći: Je li moguće oprostiti nekome tko ti je uništio djetinjstvo? Ili barem pronaći mir sa sobom?

Što biste vi učinili na mom mjestu?