Testament na stolu: Trideset godina tišine
“To je testament mame,” rekao je Ivan tiho, spuštajući zgužvanu bijelu kuvertu na stol. Njegove ruke su drhtale, a pogled mu je bio prikovan za pod, kao da se boji susresti se s mojim očima. U tom trenutku, kroz mene je prošla hladna struja – trideset godina zajedničkog života, trideset godina žrtve, trideset godina čekanja da budem prihvaćena. Sve se svelo na tu jednu kuvertu.
“Zašto mi to daješ?” upitala sam, pokušavajući zadržati glas mirnim. U meni je ključala oluja. Sjetila sam se svake večeri kad sam sjedila uz njegovu majku, Milku, dok je bolovala. Sjetila sam se kako sam joj mijenjala obloge, hranila je kad nije mogla sama, i kako sam joj šaptala riječi utjehe kad bi noću plakala od boli. Sjetila sam se i svih onih ružnih riječi koje mi je znala uputiti kad bi Ivan izašao iz sobe – “Ti nikad nećeš biti prava snaha. Moj Ivan zaslužuje bolje.”
Ivan je šutio. Otvorila sam kuvertu i počela čitati. Svaka rečenica bila je poput udarca: “Ostavštinu kuće i zemlje ostavljam svom sinu Ivanu i njegovoj sestri Mariji. Mojoj snahi Ani zahvaljujem na pomoći, ali ona nije dio ove obitelji.”
Nisam mogla vjerovati. “Nisam dio ove obitelji?” prošaptala sam, više sebi nego njemu. Ivan je podigao pogled, oči su mu bile crvene.
“Ana… nisam znao…”
“Nisi znao? Ivan, trideset godina živimo zajedno! Ja sam odgajala tvoju djecu, brinula o tvojoj majci kad si ti bio na poslu! Sve sam dala za ovu obitelj! Kako možeš reći da nisi znao?”
Ivan je sjeo nasuprot mene, glavu je spustio u dlanove. “Znaš kakva je bila mama… Nikad nije voljela nikoga osim nas dvoje. Uvijek je govorila da nitko nije dovoljno dobar za mene ili Mariju.”
U tom trenutku ušla je naša kćerka Petra, noseći torbu iz škole. Pogledala nas je zbunjeno.
“Što se događa?”
Nisam imala snage odgovoriti. Ivan joj je samo mahnuo rukom da ode u sobu. Kad su vrata zaškripala za njom, tišina je ponovno ispunila kuhinju.
Sjetila sam se prvih dana kad sam došla u ovu kuću kao mlada djevojka iz Bosne. Milka me gledala s visoka, uvijek s nekom dozom nepovjerenja. “Naše cure su bolje od vas Bosanki,” znala bi reći susjedi Ruži kad bi mislila da ne čujem. Ali ja sam šutjela, nadajući se da će vrijeme učiniti svoje.
Godine su prolazile, rodili su se naši sinovi Marko i Luka. Trudila sam se biti najbolja supruga i majka, ali Milka nikad nije bila zadovoljna. Kad bi Ivan otišao na more raditi sezonski posao, ostajala bih sama s djecom i njom. Svaki dan bio je borba – od doručka do večere.
Jednom sam joj donijela čaj u krevet dok je imala gripu. Pogledala me hladno: “Nisi ti meni kćerka. Ne moraš se truditi.” Tada sam prvi put zaplakala u ovoj kući.
Sada, nakon svega, osjećala sam se prazno. Pogledala sam Ivana: “Što sad? Hoćeš li me i ti izbaciti iz svog života? Jesam li ja samo gost u ovoj kući?”
Ivan je ustao i stao iza mene, stavio mi ruku na rame. “Ana, ti si moja žena. Znaš da te volim… Ali mama… Ona nikad nije znala voljeti nikoga osim sebe.”
“A što ćemo reći djeci? Da njihova baka misli da ni oni nisu dio obitelji jer im je majka iz Bosne?”
Ivan je šutio.
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale riječi iz testamenta: “Ona nije dio ove obitelji.” Sjetila sam se svih onih puta kad sam išla na roditeljske sastanke umjesto Ivana, kad sam radila dva posla da bi mogli kupiti novi namještaj, kad sam prodavala svoje zlatne naušnice da platimo Markovu operaciju krajnika.
Ujutro me probudila poruka od Marije: “Ana, žao mi je zbog svega. Znaš kakva je bila mama. Ako ti treba išta, tu sam.” Nisam znala što bih odgovorila.
Danima smo Ivan i ja šutjeli jedno pored drugog. Djeca su osjećala napetost, ali nitko nije pitao ništa. Jedne večeri Luka je došao do mene: “Mama, jesi li ti ljuta na baku?”
Pogledala sam ga i zagrlila ga čvrsto: “Ne, sine… Samo mi je žao što me nikad nije vidjela onako kako me vi vidite.” Suze su mi klizile niz lice.
Prošlo je nekoliko tjedana dok nisam skupila hrabrosti otići na groblje. Stajala sam pred Milkinim grobom i šaptala: “Dala sam ti sve što sam mogla. Možda nisam bila tvoja kćerka po krvi, ali bila sam tu kad si me najviše trebala.” Ostavila sam bijelu ružu na grob i okrenula se prema suncu koje je zalazilo iza brda.
Kad sam se vratila kući, Ivan me čekao na pragu.
“Ana… oprosti mi što te nisam bolje zaštitio od njezinih riječi. Oprosti što nisam bio hrabriji.”
Pogledala sam ga kroz suze: “Nije kasno da budemo bolji jedno prema drugome. Samo želim znati – hoćeš li me napokon vidjeti kao svoju obitelj?”
I sada, dok sjedim sama u kuhinji i gledam praznu šalicu kave ispred sebe, pitam se: Koliko žena u našim krajevima živi ovako – nevidljive u vlastitom domu? Koliko nas još mora proći kroz isto da bismo bile priznate?