Testament u Senci: Istina o Porodici i Nasleđu
“Ne mogu više, Ana! Ne mogu!” povikala sam, dok su mi ruke drhtale iznad sudopera, a znoj mi je curio niz čelo. Najtopliji dan ljeta u Sarajevu, a ja, Mara, žena od šezdeset i četiri godine, osjećala sam se kao da mi srce preskače svaki drugi otkucaj. Ana, moja najstarija kćerka, dotrčala je iz dnevne sobe, a za njom i sin Ivan. “Mama, sjedi! Zovi hitnu!” vikala je Ana, dok mi je Ivan podmetao jastuk pod leđa. U tom trenutku, dok sam gledala njihova zabrinuta lica, nisam znala da će taj dan promijeniti sve.
Probudila sam se u bolnici. Miris dezinfekcije i zvuk aparata za praćenje otkucaja srca bio je jedino što sam osjećala. Ana je sjedila pored mene, stisnutih usana, a Ivan je nervozno šetao po hodniku. “Mama, moraš više misliti na sebe,” rekla je tiho. “Ne možeš sve sama.”
Ali nešto u njenom glasu bilo je drugačije. Kao da iza brige stoji nešto drugo. Ivan je stalno provjeravao mobitel i šaputao s Anom kad su mislili da spavam. Prvih dana nakon povratka kući, njihova pažnja bila je gotovo pretjerana. Donosili su mi čaj, spremali ručak, nudili pomoć oko svega. Ali čim bih zaspala ili otišla u svoju sobu, čula bih njihove glasove iza zatvorenih vrata.
“Šta ćemo ako mama ne ostavi stan na nas oboje?” šaputao je Ivan jedne noći. “Znaš da sam ja više ulagao u ovu kuću.”
“Ali ja sam se brinula za nju zadnjih pet godina,” odgovorila je Ana. “Neću da me Ivan prevari kao što je tata prevario mamu kad smo bili mali.”
Ležala sam u krevetu, stisnutih očiju, i osjećala kako mi srce opet preskače. Nisam mogla vjerovati da su moja djeca, ona ista koja su mi spasila život, sada raspravljala o mom nasljedstvu kao da sam već mrtva.
Sljedećih dana njihova briga postala je teret. Svaki njihov osmijeh bio je lažan, svaka riječ utehe imala je skriveno značenje. Počela sam izbjegavati zajedničke obroke i zatvarati se u svoju sobu pod izgovorom umora. Jedne večeri, dok su gledali televiziju, skupila sam hrabrost i upitala:
“Djeco, zašto se ponašate kao da me više nema?”
Ana me pogledala s iznenađenjem. “Mama, ne pričaj gluposti.”
Ivan je slegnuo ramenima. “Samo želimo biti sigurni da si dobro.”
Ali znala sam istinu. Njihova briga imala je cijenu.
Nedjelju dana kasnije, obukla sam najbolju haljinu i otišla kod advokata Mirze u centru grada. Sjela sam nasuprot njega i rekla:
“Mirza, želim promijeniti testament.”
Pogledao me iznenađeno. “Maro, jeste li sigurni?”
“Sasvim sigurna,” odgovorila sam odlučno. “Moja djeca misle da je ljubav nešto što se mjeri kvadratima stana i brojem nula na računu.”
Mirza je klimnuo glavom i počeo tipkati po tastaturi. “Kome želite ostaviti stan?”
Zastala sam na trenutak. Sjetila sam se svoje sestre Ljiljane iz Osijeka koja mi je slala pakete hrane kad smo bili pod opsadom. Sjetila sam se komšinice Fikrete koja mi je donosila lijekove kad nisam mogla do apoteke. Sjetila sam se svih onih koji su mi pokazali ljubav bez ikakve koristi.
“Želim da pola stana ide Ljiljani,” rekla sam tiho. “A drugu polovinu neka podijele Ana i Ivan – ali samo ako se pomire.”
Mirza me pogledao s poštovanjem. “Maro, to će izazvati buru.”
“Znam,” odgovorila sam. “Ali možda će ih natjerati da shvate što znači porodica.”
Kad sam se vratila kući, Ana me dočekala na vratima.
“Gdje si bila?” upitala je sumnjičavo.
“Na kavi s prijateljicom,” slagala sam.
Ivan je sjedio za stolom i gledao kroz prozor. Osjetila sam težinu njihovih pogleda na sebi.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što smo prošli – o ratu, o gladi, o tome kako smo zajedno preživjeli najgore dane. Sjetila sam se kako su Ana i Ivan kao djeca dijelili posljednji komad kruha bez svađe. Gdje je nestala ta ljubav?
Sutradan sam ih okupila u dnevnoj sobi.
“Djeco,” počela sam drhtavim glasom, “želim da znate nešto važno.”
Ana me pogledala zabrinuto, a Ivan uzdahnuo.
“Promijenila sam testament,” rekla sam jasno. “Stan će biti vaš samo ako se pomirite i naučite ponovno voljeti jedno drugo kao nekad.”
Nastao je muk.
Ana je prva progovorila: “Mama, zašto nam to radiš?”
Ivan je ustao i počeo hodati po sobi: “Zar nije dovoljno što smo ti pomagali? Sad još moramo glumiti sretnu porodicu zbog papira?”
Pogledala sam ih kroz suze: “Nije stvar u papiru. Stvar je u tome što ste zaboravili biti brat i sestra.”
Ana je zaplakala i potrčala u svoju sobu. Ivan je ostao stajati nasred dnevne sobe, zbunjen i ljut.
Dani su prolazili u tišini. Ponekad bih čula kako Ana plače iza zatvorenih vrata ili kako Ivan razgovara telefonom s nekim prijateljem o tome kako mu je sve ovo previše.
Jednog jutra našla sam ih zajedno u kuhinji. Ana je kuhala kafu, a Ivan joj je pomagao oko doručka. Pogledali su me kad sam ušla.
“Mama,” rekla je Ana tiho, “možda smo stvarno pretjerali.”
Ivan je klimnuo glavom: “Nismo ni primijetili koliko smo se udaljili.”
Osjetila sam olakšanje koje nisam dugo osjećala.
Sada sjedim na balkonu i gledam zalazak sunca nad Sarajevom. Pitam se: Je li ljubav zaista nešto što se može izmjeriti nasljedstvom? Ili smo svi mi samo ljudi koji traže sigurnost tamo gdje bi trebali tražiti bliskost?
Što vi mislite – može li novac ikada zamijeniti toplinu porodičnog zagrljaja?