Težina prijateljstva: Kad vjenčanje postane borba za dostojanstvo

“Ivana, moramo ozbiljno razgovarati. Ne mogu ti ovo reći uživo, ali… mislim da ne možeš biti moja kuma.”

Poruka od Maje stigla je kasno navečer, dok sam sjedila na krevetu, još uvijek u pidžami, s čajem u ruci. Osjetila sam kako mi srce propada u stomak. Prstima sam prelazila po ekranu, tražeći smisao u riječima koje su me pogodile kao šamar.

“Zašto?” odgovorila sam drhtavim prstima, iako sam već znala odgovor. U zadnje vrijeme, Maja je često komentirala moj izgled. “Možda bi mogla probati onu dijetu što sam ti poslala? Znaš, zbog haljine…” govorila bi kroz smijeh, ali osmijeh joj nikad nije dopirao do očiju.

Nakon nekoliko minuta stigla je nova poruka: “Ivana, molim te, nemoj se ljutiti. Znaš koliko mi je važno da sve izgleda savršeno. Haljine su već naručene i… jednostavno mislim da bi Ana bolje izgledala uz mene na slikama. Ne želim da ljudi pričaju.”

Osjetila sam kako mi obrazi gore od srama i bijesa. Godinama smo bile nerazdvojne – dijelile smo prve ljubavi, suze zbog ispita na fakultetu, čak i tajne koje nikome drugome ne bih povjerila. A sada, sve to pada u vodu zbog nekoliko kilograma viška?

Nisam joj odmah odgovorila. Umjesto toga, zvala sam mamu. “Mama, znaš li što mi je Maja napravila?” glas mi je drhtao dok sam joj prepričavala poruke.

“Dušo, ljudi se mijenjaju kad su pod pritiskom. Ali to nije opravdanje. Prava prijateljica te ne bi povrijedila zbog nečega tako površnog,” rekla je tiho.

Te noći nisam spavala. U glavi su mi se vrtjele slike s Majinog djevojačkog – kako smo se smijale do suza, planirale budućnost, sanjale o danu kad ćemo jedna drugoj biti kume. Sada sam osjećala samo prazninu.

Sljedećih dana izbjegavala sam društvene mreže. Nisam mogla gledati slike proba vjenčanica i nasmijanih lica. Ana je sada bila Majina kuma – djevojka s kojom sam nekad bila bliska, ali nikad kao s Majom. U porukama od zajedničkih prijateljica osjećala sam nelagodu; nitko nije znao što reći.

Jednog popodneva, dok sam šetala psa po naselju, srela sam Sanju iz susjedstva. “Čula sam za tebe i Maju… Baš mi je žao. Znaš, ljudi su zli. Ali ti si uvijek bila najbolja među nama,” rekla je i zagrlila me.

Taj zagrljaj bio je prvi znak da nisam sama. Počela sam razgovarati s drugim ženama – kolegicama s posla, starim prijateljicama iz srednje škole – i shvatila koliko nas ima koje su doživjele nešto slično. Svaka od nas nosi svoje ožiljke od riječi koje bole više od udarca.

Maja mi se nije javljala tjednima. Onda je stigla pozivnica za vjenčanje – hladna, službena, bez osobne poruke. Nisam znala trebam li otići ili ostati kod kuće i plakati nad izgubljenim prijateljstvom.

Na dan vjenčanja sjedila sam u kafiću s Lejlom i Davorom, prijateljima iz djetinjstva. “Ivana, nisi ti izgubila ništa. Ona je izgubila tebe,” rekao je Davor dok mi je pružao šalicu kave.

“Ali boli… Boli jer sam vjerovala da smo više od ovoga,” odgovorila sam tiho.

Lejla me pogledala ravno u oči: “Znaš li koliko nas pati zbog tuđih očekivanja? Koliko nas se skriva iza širokih majica ili izbjegava ogledala? Vrijeme je da prestanemo dopuštati drugima da određuju našu vrijednost.”

Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam navečer gledala slike s vjenčanja na Instagramu. Svi su bili nasmijani, ali ja sam znala istinu iza tih osmijeha – cijena savršenstva često je previsoka.

Tjedan dana kasnije Maja me nazvala. Glas joj je bio tih, gotovo neprepoznatljiv.

“Ivana… Znam da nema opravdanja za ono što sam napravila. Bila sam sebična i glupa. Svi su me pritiskali – mama, teta Ljiljana, čak i fotograf! Govorili su mi kako će slike biti ružne ako svi ne budemo isti… Bojala sam se što će ljudi reći o meni kao mladenki.”

Šutjela sam dugo prije nego što sam progovorila: “Majo, nisi ti izgubila samo kumu. Izgubila si prijateljicu koja te voljela bezuvjetno.”

Plakala je na telefonu. “Znam… Ali molim te, oprosti mi ako možeš.”

Nisam joj mogla oprostiti odmah. Možda jednog dana hoću – ali sada znam koliko vrijedim bez obzira na tuđe mišljenje.

Danas više ne skrivam svoje tijelo ni svoje osjećaje. Okružena sam ljudima koji me vole zbog mene same – sa svim mojim manama i vrlinama.

Ponekad se pitam: Koliko još žena mora biti povrijeđeno prije nego što shvatimo da prava ljepota dolazi iznutra? Hoćemo li ikada naučiti voljeti sebe onako kako zaslužujemo?