„Ti si samo frizerka” – Kad ponos pobijedi ljubav: Moja borba za poštovanje i vlastitu vrijednost

“Pa dobro, Ana, nisi ti doktorica, ti si samo frizerka,” Ivanov glas odjeknuo je kroz dnevni boravak pun njegovih prijatelja. Svi su se smijali, a meni je srce potonulo. Osjetila sam kako mi obrazi gore, ali nisam pustila suzu. Samo sam stisnula zube i nastavila rezati kolač koji sam satima pripremala.

Nakon što su otišli, Ivan je došao do mene s pivom u ruci. “Ma nemoj se ljutit’, znaš da se samo šalim. Pa znaš kakvi su dečki.” Pogledala sam ga i prvi put u četiri godine veze nisam osjetila ništa osim praznine. “Možda ti je smiješno, ali meni nije. Znaš koliko mi znači moj posao,” odgovorila sam tiho.

Ivan je slegnuo ramenima i otišao pod tuš, a ja sam ostala sama u kuhinji, gledajući kroz prozor u mrak. Sjetila sam se svih onih dana kad sam kao djevojčica šišala lutke i sanjala o vlastitom salonu. Sjetila sam se mame koja je radila u tvornici i uvijek govorila: “Samo radi ono što voliš, Ana. Neka te ne bude sram ničega što pošteno zaradiš.”

Sljedećih dana Ivan je bio hladan. Njegova mama, gospođa Marija, zvala me na kavu i rekla: “Draga, znaš da te volimo, ali možda bi trebala razmisliti o nekom ozbiljnijem poslu. Ivan ima velike planove.” Osjetila sam kako mi se grlo steže. “Gospođo Marija, moj posao je ozbiljan. Ljudi mi povjeravaju svoje povjerenje, svoje priče, svoje glave. Ja nisam samo frizerka.”

Vratila sam se kući i plakala cijelu noć. Sljedeći dan u salonu, dok sam šišala staru susjedu Ružu, ona me pogledala kroz ogledalo: “Šta ti je, dijete? Oči su ti crvene.” Ispričala sam joj sve. Ruža je uzdahnula: “Muškarci… uvijek misle da vrijede više jer nose kravatu. Ali ti si meni spasila glavu kad sam bila bolesna. Ti vrijediš više nego što misliš.”

Te riječi su mi dale snagu. Počela sam razmišljati o svom životu bez Ivana. Što ako nikad neću biti dovoljno dobra za njega? Što ako cijeli život budem ‘samo frizerka’ u njegovim očima?

Jedne večeri, dok smo večerali u tišini, skupila sam hrabrost: “Ivane, jesi li ikad ponosan na mene?” Pogledao me zbunjeno: “Pa naravno da jesam… ali znaš da možeš više.”

“Više? Ili nešto drugo?” upitala sam ga.

“Ma Ana, ne razumiješ… Moji roditelji očekuju da imam ženu koja može pričati s doktorima i odvjetnicima, znaš kakvo je društvo…”

“A ja? Šta ja očekujem? Jesi li ikad pitao što ja želim?”

Nije odgovorio. Te noći sam spakirala nekoliko stvari i otišla kod sestre Maje.

Maja me dočekala raširenih ruku: “Znaš da uvijek imaš mjesto kod mene. I znaš što? Ponosna sam na tebe!” Plakale smo zajedno do jutra.

Sljedećih tjedana radila sam više nego ikad. Klijentice su dolazile sa svih strana grada jer su čule za moju novu tehniku bojenja kose. Počela sam objavljivati slike na Instagramu i ubrzo su me kontaktirali iz poznatog salona u Zagrebu.

Jednog dana u salon je došla gospođa Marija. Sjela je na stolicu i tiho rekla: “Ana, nisam znala koliko te ljudi cijene. Ivan je izgubljen bez tebe.” Pogledala sam je u ogledalu: “Gospođo Marija, ja nisam izgubljena. Prvi put znam tko sam i što vrijedim.”

Ivan me zvao nekoliko puta, slao poruke: “Ana, oprosti… Fališ mi.” Ali ja više nisam bila ona ista djevojka koja šuti kad je boli.

Na dan kad sam otvorila svoj mali salon na rubu grada, mama je došla s buketom cvijeća: “Znaš li koliko sam ponosna na tebe?” Zagrlila sam je i zaplakala.

Sada, kad sjedim u svom salonu i gledam žene koje izlaze s osmijehom na licu, pitam se: Zašto smo mi žene često te koje moraju birati između ljubavi i ponosa? Zar nije vrijeme da biramo sebe?

Što vi mislite – jesam li bila sebična ili hrabra što sam izabrala sebe umjesto tuđe slike o tome što bih trebala biti?