Tiha bol: Priča o Lejli, odgajateljici iz Sarajeva

“Lejla, opet je plakala dok su je roditelji ostavljali,” šapnula mi je kolegica Azra dok smo spremale djecu za popodnevni odmor. Pogledala sam prema Amininom krevetiću – sklupčana, s licem okrenutim prema zidu, šutjela je. Srce mi se steglo. Nije to bio običan plač, već onaj tihi, što para dušu, onaj koji odrasli često ne primijete ili ga ignoriraju.

Amina je imala samo pet godina, ali njene oči su bile starije od nje. Prvih dana sam mislila da je samo stidljiva, ali ubrzo sam shvatila da iza njene tišine stoji nešto mnogo dublje. Svaki put kad bi otac došao po nju, ona bi se trzala, a kad bi majka kasnila, Amina bi sjela kraj vrata i gledala u prazno.

Jednog dana, dok smo crtali, prišla mi je tiho i rekla: “Teta Lejla, mogu li nacrtati svoju porodicu?” Klimnula sam glavom i sjela pored nje. Crtala je kuću bez prozora, mamu s tužnim očima i tatu bez lica. “Zašto tvoj tata nema lice?” upitala sam nježno. Slegnula je ramenima i šaptom rekla: “Ne znam kako izgleda kad se ne ljuti.”

Te riječi su me proganjale danima. Počela sam više obraćati pažnju na Aminu – kako se povlači kad neko povisi ton, kako se trza na nagle pokrete. Jednog jutra, došla je s modricom na ruci. “Pala sam,” rekla je brzo, izbjegavajući moj pogled. Znala sam da laže, ali nisam imala dokaza.

Pokušala sam razgovarati s njenom majkom, Sabinom, kad ju je dovodila u vrtić. “Amina je ovih dana jako povučena,” rekla sam oprezno. Sabina je samo klimnula glavom, pogled joj je bio prazan. “Znam… kod kuće nije lako.” Htjela sam pitati više, ali Sabina je već žurila prema izlazu.

Nisam mogla spavati te noći. U glavi mi je odzvanjalo Aminino šaptanje i Sabinin umorni pogled. Sutradan sam razgovarala s pedagogicom vrtića, Aidom. “Lejla, znaš kako to ide kod nas… Ako nemaš dokaza, niko ti neće vjerovati. Roditelji su ugledni ljudi,” rekla mi je tiho. Ali nisam mogla samo gledati.

Počela sam voditi bilješke o svemu što primijetim – svaku modricu, svaki strah u Amininim očima, svaki crtež bez lica. Pokušavala sam biti uz nju što više mogu: čitala joj priče, grlila je kad niko ne gleda, puštala joj da sjedi pored mene dok druga djeca skaču po dvorištu.

Jednog dana, dok smo slagali kocke, Amina mi je šapnula: “Teta Lejla, tata se sinoć jako derao na mamu… Bojim se kad viče.” Osjetila sam knedlu u grlu. “Znaš li da možeš uvijek pričati sa mnom?” pitala sam je nježno. Klimnula je glavom i prvi put me zagrlila.

Odlučila sam prijaviti slučaj Centru za socijalni rad. Znala sam da riskiram – roditelji bi mogli povući Aminu iz vrtića ili me optužiti za klevetu. Ali nisam mogla više šutjeti.

Nakon nekoliko dana pojavila se socijalna radnica u vrtiću. Razgovarala je sa mnom i s pedagogicom. “Imamo prijavu o mogućem nasilju u porodici,” rekla je ozbiljno. “Znate li koliko ovakvih slučajeva imamo godišnje? Djeca najčešće ostanu neprimijećena jer svi misle da nije njihova stvar.” Osjetila sam olakšanje što neko napokon sluša.

Ali onda su počeli problemi. Aminin otac, gospodin Emir, došao je bijesan u vrtić. “Šta vi to pričate mojoj ženi? Ko ste vi da se miješate u našu porodicu?” vikao je pred djecom i osobljem. Ruke su mu drhtale od bijesa. “Samo želim najbolje za Aminu,” odgovorila sam mirno, ali srce mi je tuklo kao ludo.

Nakon toga Sabina više nije dolazila po Aminu – uvijek bi dolazio Emir. Amina je postala još povučenija. Počela sam sumnjati da sam pogriješila – možda sam joj samo pogoršala situaciju? Ali onda mi je jednog jutra Sabina krišom ostavila poruku: “Hvala što ste primijetili. Pokušavam naći izlaz.” Suze su mi navrle na oči.

Centar za socijalni rad pokrenuo je postupak nadzora nad porodicom. Nekoliko sedmica kasnije Sabina i Amina su nestale iz grada – rekli su nam da su otišle kod rodbine u Mostar dok se situacija ne smiri.

Ostala sam prazna i zabrinuta – jesam li učinila dovoljno? Jesam li mogla više pomoći? Djeca poput Amine svakodnevno prolaze kroz pakao iza zatvorenih vrata, a mi odrasli često okrećemo glavu.

Danas, kad god vidim dijete koje šuti više nego što priča, sjetim se Amine i pitam se: Koliko još djece pati u tišini dok mi čekamo dokaze? Šta biste vi učinili na mom mjestu?