Tko sam ja zapravo? Istina koju sam otkrila sa 65 godina

„Ne možeš ti to razumjeti, Marija! Nisi ti odavde, nikad nisi ni bila!“ – riječi moje sestre Ane odzvanjale su mi u glavi dok sam sjedila za kuhinjskim stolom, stiskajući u ruci požutjelu fotografiju. Bilo je to prvi put da mi je netko u lice rekao ono što sam cijeli život osjećala, ali nikad nisam imala hrabrosti izgovoriti.

Imala sam 65 godina kad su mi roditelji umrli. Sahrana je bila skromna, nekoliko susjeda, Ana i ja. Nakon toga, ostala sam sama u kući punoj uspomena i tišine. Jedne večeri, dok sam prebirala po starim stvarima, pronašla sam kutiju s pismima i dokumentima. Među njima je bio i moj rodni list – ali ime majke nije bilo ono koje sam znala cijeli život. Pisalo je: “Majka: Esma Hadžić, rođena u Sarajevu.” Srce mi je stalo. Nisam mogla vjerovati. Moji roditelji su me usvojili? Zašto mi to nikad nisu rekli?

Sljedećih dana nisam mogla spavati. U glavi su mi se vrtjela pitanja: Tko sam ja? Zašto su mi lagali? Jesam li ikad pripadala ovoj obitelji? Ana je šutjela kad sam joj pokazala dokumente. Samo je slegnula ramenima: „Znaš kakvi su bili naši stari. Sve su radili iz ljubavi.“ Ali meni to nije bilo dovoljno.

Počela sam kopati dublje. Pronašla sam još nekoliko pisama, napisanih na bosanskom jeziku, s potpisom “Tvoja mama Esma”. U jednom pismu piše: “Znam da ćeš jednog dana tražiti istinu. Volim te i uvijek ću te voljeti, ma gdje bila.” Suze su mi tekle niz lice dok sam čitala te riječi žene koju nikad nisam upoznala, a koja mi je dala život.

Odlučila sam otići u Sarajevo. Ana me pokušala odgovoriti: „Što će ti to sad? Prošlo je toliko godina.“ Ali nisam mogla stati. Morala sam znati tko sam.

Putovanje vlakom bilo je dugo i teško. Cijelim putem gledala sam kroz prozor, zamišljajući kako bi moj život izgledao da sam odrasla u Bosni, među ljudima koji govore drugačije, slave druge običaje, kuhaju drugačiju hranu. Sjećam se kako sam kao dijete uvijek osjećala da ne pripadam – nisam voljela sarme kao Ana, nisam imala isti naglasak kao ostali u selu.

U Sarajevu sam pronašla adresu iz pisma. Stara zgrada na Grbavici, oronula fasada, ali netko je još uvijek živio tamo. Pokucala sam na vrata. Otvorila ih je žena mojih godina, tamnih očiju i toplog osmijeha.

“Izvolite?”

“Tražim Esmu Hadžić…”

Žena me pogledala iznenađeno: “Moja majka je umrla prije deset godina. Tko ste vi?”

“Ja… mislim da sam njezina kćerka.”

U tom trenutku obje smo zaplakale. Zvala se Lejla, bila je moja polusestra. Satima smo razgovarale o Esmi – o ženi koja je bila prisiljena dati me na usvajanje jer je bila samohrana majka bez podrške obitelji u ratnim godinama.

Lejla mi je pokazala slike naše majke, pričala o njenoj dobroti i borbi kroz život. Osjetila sam ljubav prema ženi koju nikad nisam upoznala, ali čiji su geni bili u meni. Prvi put u životu osjećala sam se povezano s nekim na način koji ne mogu opisati riječima.

Vratila sam se kući s osjećajem praznine i ispunjenosti istovremeno. Ana me dočekala hladno: “Što si našla? Jesi sad sretnija?” Nisam joj znala odgovoriti. Počele smo se svađati – ona mi je zamjerila što kopam po prošlosti, ja njoj što mi nikad nije rekla istinu.

Dani su prolazili u tišini i napetosti. Počela sam preispitivati sve – svoj brak s Ivanom koji je davno propao jer nikad nisam znala tko sam, svoj odnos s djecom koja su uvijek govorila da sam previše stroga i zatvorena.

Jedne večeri, moj sin Tomislav došao je na večeru. Primijetio je da nešto nije u redu.

“Mama, što se događa?”

Ispričala sam mu sve. Gledao me šokirano, ali onda me zagrlio: “Ti si uvijek bila moja mama, bez obzira na sve.” Te riječi su mi donijele olakšanje kakvo nisam osjetila godinama.

Ali pitanje identiteta ostalo je visjeti u zraku. Tko sam ja zapravo? Hrvatica iz Slavonije ili Bosanka iz Sarajeva? Pripadnica dvije obitelji ili nijedne?

Zadnjih mjeseci često razmišljam o tome koliko nas oblikuju tajne naših roditelja i koliko dugo možemo živjeti ne znajući istinu o sebi. Je li bolje živjeti u laži ili se suočiti s bolnom istinom?

Ponekad se pitam: Da ste vi na mom mjestu, biste li tražili istinu ili biste ostali živjeti u sigurnosti poznatog života?