Tri pitanja na stazi života: Istina koju nisam željela čuti

“Ivana, kad ćeš već jednom prestati bježati od svega?” Majčin glas parao je tišinu kuhinje, dok su se mirisi svježe skuhane kave i tek ispečenih kiflica miješali s napetim zrakom između nas. Pogledala sam je preko stola, pokušavajući pronaći trag nježnosti u njenim očima, ali umjesto toga vidjela sam samo umor i razočaranje.

“Ne bježim, mama. Samo… samo želim malo mira. Zar je to toliko teško razumjeti?” Glas mi je zadrhtao, a ruke su mi nesvjesno stiskale rub stolnjaka.

Bilo je to jedno od onih jutara u Sarajevu kad kiša neumorno lupa po prozoru, a cijeli stan miriše na prošlost i neizgovorene riječi. Otac je šutio, skrivajući se iza novina, kao da ga se sve to ne tiče. Brat Dario već je odavno otišao svojim putem, ostavljajući mene da budem ta koja će ostati uz roditelje, ta koja će nositi teret njihovih očekivanja.

“Ivana, život nije planina na kojoj možeš samo sjediti i čekati da prođe oluja. Moraš se suočiti s njom!” nastavila je majka, sada već povišenim tonom.

U tom trenutku zazvonio je mobitel. Bila je to Ena, moja najbolja prijateljica iz Zagreba. “Ej, jesi li spremna za izazov?” upitala je veselo. “Koji sad izazov?” promrmljala sam, pokušavajući prikriti suze koje su mi navirale na oči. “Tri pitanja. Kažu da otkrivaju istinu o tebi. Ajde, uzmi papir i olovku.”

Dok sam zapisivala pitanja koja mi je Ena diktirala, majka me promatrala ispod oka. Prvo pitanje: “Što bi učinila da znaš da ti je ostalo još samo godinu dana života?” Drugo: “Kome bi prvo oprostila, a kome nikad ne bi mogla?” Treće: “Što bi promijenila u svom životu da nemaš straha od posljedica?”

Zastala sam. Ruke su mi drhtale dok sam gledala u praznu stranicu bilježnice. Otac je spustio novine i prvi put tog jutra pogledao ravno u mene. “Odgovori iskreno, Ivana,” rekao je tiho.

Prvo pitanje bilo je najlakše. Da imam još samo godinu dana… Otišla bih na more u Makarsku, provela bih svaki trenutak s ljudima koje volim, možda bih napokon napisala onu knjigu o kojoj sanjam od srednje škole. Ali onda sam shvatila – nisam sigurna koga zapravo volim, niti tko bi želio biti sa mnom.

Drugo pitanje bilo je poput udarca u trbuh. Kome bih oprostila? Prva mi je na pamet pala majka. Toliko puta smo se posvađale zbog sitnica – zbog toga što nisam upisala medicinu kao što je ona htjela, zbog toga što nisam ostala u Sarajevu nego otišla studirati u Zagreb, zbog toga što nisam pronašla “pristojnog dečka” kao što je Dario našao Lejlu. Ali istina je da joj nikad nisam oprostila što me nije pitala što ja želim.

A kome nikad ne bih mogla oprostiti? Sebi. Zbog svih propuštenih prilika, zbog toga što sam uvijek birala lakši put, zbog toga što sam dopustila da me strah vodi kroz život.

Treće pitanje bilo je najteže. Što bih promijenila da se ne bojim posljedica? Ostavila bih posao u banci koji mrzim i otvorila malu knjižaru negdje na obali Jadrana. Prekinula bih vezu s Ivanom iz Mostara koji me voli više nego što ja volim njega – ali bojim se biti sama.

Zatvorila sam bilježnicu i pogledala majku. “Znaš li ti koliko si sebična?” upitala me tiho, ali oštro. “Cijeli život misliš samo na sebe!”

“A tko će misliti na mene ako neću ja?” odgovorila sam kroz suze.

Otac se ustao i izašao iz kuhinje bez riječi. Majka je ostala sjediti, zureći u prazno.

Te noći nisam mogla spavati. Slušala sam kišu kako udara po limenom krovu i razmišljala o svemu što sam napisala. Jesam li stvarno sebična? Ili sam samo umorna od tuđih očekivanja?

Sljedećeg jutra spakirala sam torbu i otišla kod Ene u Zagreb. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se slobodno – ali i užasno krivo.

Ena me dočekala zagrljajem i šalicom kave. “I? Jesi li našla odgovore?”

“Jesam,” šapnula sam. “Ali nisu mi se svidjeli.”

Proveli smo sate razgovarajući o svemu – o ljubavi koja boli, o roditeljima koji ne znaju drugačije voljeti, o snovima koje smo zakopale pod slojevima straha.

Nakon nekoliko dana nazvala me majka. Nije pitala gdje sam ni kada ću se vratiti. Samo je rekla: “Ivana, možda ni ja nisam znala bolje. Možda smo obje pogriješile.”

Tada sam shvatila – možda nije problem u meni ili u njoj, nego u tome što nikad nismo naučile razgovarati bez osude.

Danas radim u maloj knjižari na Trešnjevci i pišem svoju prvu knjigu. Ivan iz Mostara više nije dio mog života, ali naučila sam biti sama sa sobom.

Ponekad se pitam: Koliko nas živi tuđe snove jer se bojimo reći istinu naglas? I koliko nas bi imalo hrabrosti odgovoriti iskreno na ona tri pitanja?