Trideset i osam godina tišine: Dan kad sam ponovno pogledala sina u oči
“Marija, vrijeme je.” Glas moje sestre Ane drhti dok mi pruža ruku. Soba u kojoj sjedim miriše na ustajali zrak i stare uspomene. Ruke mi se tresu, srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. Trideset i osam godina čekanja stane u jedan trenutak. Pogledam kroz prozor, tražeći snagu u sivom zagrebačkom nebu.
“Ne mogu, Ana… Što ako me mrzi? Što ako me ne želi ni pogledati?” šapćem, glas mi puca.
Ana sjeda do mene, stisne mi dlan. “Nemaš više što izgubiti, Marija. On ima pravo znati istinu. I ti imaš pravo na oprost.”
Sjećanja naviru kao bujica. Osamdeset i druga, proljeće, selo kraj Bjelovara. Imala sam devetnaest, bila sam zaljubljena u Ivana, radnika iz pilane. Mama je vikala: “Sramotu si nam donijela! Tko će te sad uzeti?” Otac je šutio, gledao kroz mene kao da sam duh. Kad sam rodila, nisu mi dali ni da ga poljubim. Samo su rekli: “Bit će mu bolje negdje drugdje.”
Godinama sam sanjala njegov plač. Svake godine na njegov rođendan palila sam svijeću i molila Boga da mu je dobro. Udala sam se za Mirka, rodila kćer Luciju i sina Tomislava, ali uvijek je bio netko tko nedostaje za stolom.
Prije tri mjeseca stiglo je pismo iz Sarajeva. “Tražim svoju biološku majku. Zovem se Dario.” Rukopis nepoznat, ali svaka riječ boli kao rana koja nikad nije zacijelila.
Danas je dan kad ću ga napokon vidjeti. Ustajem, brišem suze i gledam se u ogledalu. Bore oko očiju, sijeda kosa – hoće li prepoznati išta od one djevojke koju su slomili prije toliko godina?
U dnevnoj sobi sjedi Mirko, šuti i lista novine. Nikad nije pitao za Darija, nikad nije htio znati ništa o mojoj prošlosti prije njega. Lucija me gleda s tugom: “Mama, jesi li sigurna da to želiš? Možda je bolje da ostane prošlost prošlost.”
“Ne mogu više živjeti s ovim teretom,” odgovaram joj tiho.
Zvono na vratima para tišinu. Ana ustaje prva, ja ostajem ukopana na mjestu. Čujem muški glas: “Dobar dan… Ja sam Dario.” Glas mi para srce – dubok, ali nesiguran.
Ulazi u sobu. Visok je, tamne oči kao Ivanove, nos moj, osmijeh nesiguran. Gleda me kao stranca.
“Vi ste… Marija?” pita.
Glas mi drhti: “Da… Ja sam tvoja majka.”
Tišina traje vječnost. Gledamo se kao da pokušavamo prepoznati dijelove sebe u onom drugom.
“Zašto?” pita napokon. “Zašto ste me dali?”
Kroz suze pričam sve – o sramoti, o pritisku obitelji, o Jugoslaviji koja nije imala mjesta za djevojke poput mene i dječake bez očeva. O noćima kad sam molila Boga da mi oprosti.
Dario šuti, stisne šake. “Mislio sam da me niste htjeli. Da sam bio teret.”
“Bio si moje dijete! Nikad nisi bio teret! Bila sam slaba… Nisam imala izbora…”
Mirko ustaje, nervozno korača po sobi. “Možda je bolje da ovo završimo,” kaže hladno.
Lucija ga prekida: “Tata! Dosta! Ovo je važno za mamu!”
Dario pogleda Mirka pa mene: “Imate li još djece?”
“Imam… Luciju i Tomislava,” kažem tiho.
On klimne glavom, pogleda Luciju koja mu se nespretno nasmiješi.
“Znaš li nešto o mom ocu?” pita Dario.
Zastanem. Ivan je poginuo u prometnoj nesreći kad sam bila trudna tri mjeseca. Nikad nije saznao za sina.
“Bio je dobar čovjek,” kažem kroz suze. “Nije stigao ni saznati za tebe…”
Dario spušta pogled. “Cijeli život sam tražio nekoga tko mi sliči… Sada vas gledam i ne znam što osjećam.”
Ana mu prilazi: “Dario, svi smo mi ovdje ranjeni na svoj način. Ali sad si tu – to je važno.”
Prolaze sati u razgovoru – o njegovom životu u Sarajevu, o posvojiteljima koji su ga voljeli ali nikad nisu mogli ispuniti prazninu krvi koja nedostaje.
Kad odlazi, stisne mi ruku: “Ne znam mogu li oprostiti odmah… Ali želim vas upoznati.”
Ostajem sama u hodniku dok se vrata zatvaraju za njim. Srce mi je teško ali lakše nego ikad prije.
Pitam se: Koliko nas još živi s tajnama koje nas guše? Je li moguće pronaći oprost nakon toliko godina tišine?