U sjeni oca: Ispovijest sina sindikalnog vođe iz Osijeka
“Ne laži mi, mama! Znam da nešto kriješ!” vikao sam, tresući se od bijesa i nemoći, dok su mi ruke drhtale iznad starog stola u našoj kuhinji. Miris kave i hladnog bureka širio se prostorijom, ali ništa nije moglo prikriti težinu tišine koja je nastala nakon očeve smrti. Otac, Ivan Kovačević, bio je poznat u cijelom Osijeku – sindikalni vođa, čovjek koji se nije bojao reći istinu ni pred direktorima ni pred političarima. Ali sada, kad ga više nema, sve što mi je ostalo bila su pitanja i sumnje.
Sjećam se dana kad su ga pronašli. Bio je petak, kiša je lila kao da nebo plače za njim. Policija je došla na vrata, a mama, Marija, samo je sjela na pod i počela plakati. Ja sam stajao ukopan, gledajući kako joj suze klize niz lice. “Srčani udar,” rekli su. Ali nešto u meni nije vjerovalo u tu priču. Otac je bio tvrdoglavo zdrav, svaki dan je trčao po Dravi, pazio na prehranu. A onda sam pronašao njegov dnevnik.
“Nemoj to čitati!” viknula je sestra Ana kad me zatekla s bilježnicom u ruci. “To nije za tebe!”
Ali nisam mogao stati. Stranice su bile pune imena, datuma, sastanaka s ljudima iz tvornice “Slavonija čelik”. Pisao je o prijetnjama, o tome kako mu netko podmeće, kako ga pokušavaju ušutkati. “Ako mi se nešto dogodi, znaš tko je kriv,” pisalo je na jednoj stranici, a ispod toga – inicijali: D.P.
Tada sam prvi put osjetio pravi strah. D.P. – Dragan Petrović, direktor tvornice, čovjek kojeg sam viđao na televiziji kako se smiješi dok govori o “svijetloj budućnosti radnika”. Sjećam se kako je otac govorio: “Nikad mu ne vjeruj, sine. On prodaje naše ljude za šaku eura.” Nisam tada shvaćao što to znači.
Nakon sprovoda, kuća nam je postala bojno polje. Mama je šutjela danima, Ana se zatvorila u sobu i nije izlazila osim kad bi morala na fakultet. Ja sam lutao gradom, tražeći odgovore. Prijatelji su me izbjegavali – nitko nije htio biti viđen sa sinom čovjeka koji je izazivao moćnike.
Jedne večeri nazvao me Mirza, očev stari prijatelj iz sindikata. “Moramo se naći,” rekao je tiho. Sastali smo se u mračnoj birtiji kod Željezničkog kolodvora. Mirza je bio nervozan, stalno je gledao oko sebe.
“Tvoj otac… znao je previše. Nije to bio samo srčani udar,” šapnuo mi je preko stola. “Pokušavao je zaustaviti privatizaciju tvornice. Znaš li koliko ljudi bi ostalo bez posla? Dragan i njegovi… oni ne biraju sredstva.”
Osjetio sam kako mi se želudac okreće. “Ali što mogu ja? Ja sam samo njegov sin…”
Mirza me pogledao ravno u oči: “Ili ćeš šutjeti kao svi ostali ili ćeš nastaviti gdje je on stao.”
Te noći nisam spavao. Gledao sam stare fotografije – otac na prosvjedu, otac s radnicima, otac koji me grli na stadionu NK Osijek. Uvijek isti pogled – prkosan i ponosan.
Sljedećih tjedana pokušavao sam razgovarati s mamom, ali ona je bila sve zatvorenija. Jednom sam čuo kako razgovara telefonom: “Ne smijemo ništa reći… Ne želim da i njega izgube…”
Tada sam shvatio – boji se za mene.
Ana mi je jedne večeri priznala: “Znaš li da nas prate? Vidjela sam crni auto ispred zgrade već tri puta ovaj tjedan.” Počeo sam osjećati paranoju – tko god da stoji iza svega, nije im bilo svejedno.
Odluka je pala kad sam pronašao očevu staru USB memoriju skrivenu iza knjiga o povijesti radničkog pokreta. Na njoj su bili dokumenti – ugovori, mailovi, snimke razgovora između Dragana Petrovića i nekih političara iz Zagreba. Sve dokaze koje bi novinarima trebali.
Ali kome vjerovati? U Osijeku su novinari ili pod kontrolom ili previše uplašeni da bi objavili išta protiv moćnika.
Jedne noći odlučio sam otići do Mirele, novinarke lokalnog portala koja je jedina imala hrabrosti pisati o korupciji. Pokazao sam joj sve što imam.
“Znaš li što ovo znači?” pitala me tiho.
“Znam… ali neću više živjeti u strahu. Moj otac nije umro uzalud.”
Priča je izašla za tri dana. Naslov: “Iza kulisa smrti Ivana Kovačevića: Tko stoji iza privatizacije Slavonija čelika?” Grad je brujao od glasina. Dragan Petrović nestao je iz grada preko noći.
Ali mir nije došao ni tada. Mama je plakala još više – sada od straha za mene. Ana me molila da odustanem: “Ne želim te izgubiti kao tatu!”
Ali ja nisam mogao stati. Prvi put u životu osjećao sam da imam svoj glas.
Danas sjedim na klupi uz Dravu i gledam kako sunce zalazi nad Osijekom. Sve što imam su uspomene i osjećaj da sam barem pokušao učiniti ono što je ispravno.
Ponekad se pitam – vrijedi li istina toliko boli? I koliko nas još živi u sjeni svojih roditelja, bojeći se napraviti prvi korak prema vlastitoj slobodi?