U sjeni pauze za ručak: Povjerenje, izdaja i cijena naivnosti
“Ej, Jasmina, možeš li mi danas platiti ručak? Zaboravio sam novčanik, vratit ću ti čim stignem kući, majke mi!” – glas Admira, mog kolege iz treće smjene, odjeknuo je kroz kantinu baš kad sam pokušavala pronaći malo mira između dvije smjene. Pogledala sam ga, umorna, ali s osmijehom. “Ma nema problema, Admire. Znaš da uvijek možeš računati na mene.” Nisam tada ni slutila da će tih deset maraka postati puno više od običnog ručka – postat će lekcija koju ću dugo pamtiti.
Danima nakon toga, Admira nije bilo ni na vidiku. Svaki put kad bih ga srela u prolazu, izbjegavao je moj pogled ili bi se pravio zauzet. Počela sam osjećati nelagodu, ali i ljutnju – ne zbog novca, već zbog osjećaja da me netko smatra glupom. U tvornici gdje radimo, povjerenje među kolegama je sve. Kad si smjenski vođa, moraš biti primjer drugima, ali i znati kome možeš okrenuti leđa bez straha da će ti zabiti nož.
Jedne večeri, dok sam slagala izvještaje u maloj kancelariji, ušla je Sanela, moja najbliža prijateljica s posla. “Šta je bilo, Jasmina? Već danima si nekako odsutna.” Pogledala sam je i osjetila kako mi suze naviru na oči. “Ma ništa… Samo sam umorna. I znaš… Admira još uvijek nema da mi vrati onih deset maraka za ručak. Glupo mi je što me to toliko muči.”
Sanela se nasmijala, ali ne onako podrugljivo – više kao da razumije. “Znaš šta, Jasmina? Nisi ti glupa što vjeruješ ljudima. Glupi su oni koji tvoje povjerenje uzimaju zdravo za gotovo.”
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi se vrtjele slike iz djetinjstva – otac koji je uvijek govorio: “Pazi kome daješ srce i novac, kćeri.” Sjetila sam se kako sam uvijek bila ta koja posuđuje olovke u školi, dijeli sendviče i vjeruje da će joj ljudi vratiti uslugu. I svaki put kad bi me netko iznevjerio, majka bi me tješila: “Nije do tebe, nego do njih.”
Ali sada sam odrasla žena, imam dvoje djece i muža koji radi u Njemačkoj. Svaka marka mi znači. I nije stvar u novcu – nego u tome što sam opet dozvolila sebi da budem naivna.
Sljedeći dan sam odlučila razgovarati s Admirom. Pronašla sam ga kod stroja za pakiranje, smijao se s ostalim radnicima kao da se ništa nije dogodilo.
“Admire, možemo li na trenutak?”
Pogledao me iznenađeno, ali je odmah shvatio o čemu se radi. Povukla sam ga sa strane.
“Znaš… Onaj ručak od prošle sedmice? Rekao si da ćeš mi vratiti novac čim stigneš kući.”
Nervozno se nasmijao. “Ma Jasmina, izvini… Zaboravio sam skroz! Evo, vratit ću ti sutra, obećavam!”
Osjetila sam kako mi srce lupa od bijesa i razočaranja. “Admire, nije stvar u novcu. Stvar je u tome što si obećao i nisi ispunio. Kako da ti vjerujem kad drugi put nešto obećaš?”
Pogledao me zbunjeno, kao da mu nije jasno zašto pravim dramu oko deset maraka. “Ma dobro, nemoj se ljutit’, stvarno nisam imao lošu namjeru…”
Otišla sam bez riječi. Te večeri kod kuće nisam mogla sakriti svoje neraspoloženje ni pred djecom. Kćerka Lejla me pitala: “Mama, što si tužna?” Samo sam je zagrlila i rekla: “Neki ljudi ne znaju cijeniti povjerenje.” Muž mi je poslao poruku iz Minhena: “Drži se, ljubavi. Znam da ti nije lako tamo sama s djecom i poslom. Ali nemoj dozvoliti da te sitnice slome.”
Ali nije bila sitnica. Bio je to osjećaj izdaje koji me pratio kroz cijeli život – od školskih dana do sadašnjosti.
Sljedećih dana počela sam primjećivati kako se i drugi kolege žale na slične stvari – netko nije vratio posuđeni alat, netko kasni s isplatom za zajedničku kafu. Počela sam shvaćati da nije problem samo u meni ili Admiru – problem je u kulturi povjerenja koja se polako gubi među ljudima.
Jednog dana direktorica tvornice, gospođa Marija, sazvala je sastanak svih smjenskih vođa.
“Dragi moji,” počela je ozbiljno, “primijetila sam da među radnicima raste nepovjerenje i nezadovoljstvo zbog sitnih dugova i neispunjenih obećanja. Ako želimo imati zdrav kolektiv, moramo početi od sebe. Povjerenje nije nešto što se podrazumijeva – ono se gradi svakim danom.” Pogledala me ravno u oči kao da zna kroz šta prolazim.
Te riječi su me pogodile jače nego što sam očekivala. Nakon sastanka prišla sam Mariji i ispričala joj svoj slučaj s Admirom.
“Jasmina,” rekla mi je tiho, “znam da boli kad te netko iznevjeri. Ali nemoj dozvoliti da te to promijeni na gore. Nauči razlikovati kome možeš vjerovati – ali nemoj prestati vjerovati ljudima potpuno. Inače ćeš izgubiti ono što te čini posebnom.”
Te večeri dugo sam razmišljala o svemu. Sjetila sam se svih trenutaka kad su mi drugi ljudi pomogli bez pitanja – susjeda Azra koja mi je čuvala djecu kad sam morala ostati duže na poslu; kolega Ivan koji mi je jednom donio lijekove kad sam bila bolesna; pa čak i Sanela koja me uvijek sasluša bez osude.
Možda povjerenje ima svoju cijenu – ali možda vrijedi riskirati zbog onih rijetkih koji ga zaslužuju.
Sutradan mi je Admire napokon vratio novac – bez riječi isprike, samo ga je stavio na moj stol dok sam bila zauzeta papirima. Nisam mu ništa rekla; samo sam uzela novac i nastavila raditi.
Ali nešto se promijenilo u meni tog dana. Naučila sam postaviti granice – ali nisam izgubila vjeru u ljude.
Ponekad se pitam: Jesam li ja previše naivna ili su drugi postali previše hladni? Gdje je granica između dobrote i gluposti? Možda vi imate odgovor.