Udovica, izgubljena majka i tajne stare vile na Tuškancu
“Što ste to učinili s mojim djetetom?” vrisnula je Ivana, dok su joj ruke drhtale iznad malog tijela na kauču. Kiša je tukla po prozorima stare vile na Tuškancu, a ja sam, još uvijek zadihana, pokušavala objasniti. “Gospođo Ivana, vaš sin nije disao… Morala sam nešto učiniti!”
Bilo je to one noći kad je sve puklo. Radila sam kao čistačica kod udovca Tomislava već tri godine. Njegova žena, Ana, umrla je prije dvije godine od raka, a on se povukao u sebe, ostavljajući sina Lovru u rukama dadilja koje su se mijenjale svakih nekoliko mjeseci. Ivana je bila posljednja u nizu — mlada, lijepa, ali slomljena žena iz Bosne, koju je život već previše puta prevario. Nije imala snage za Lovru. Dječak je bio tih, povučen i često gladan pažnje.
Te večeri, dok sam brisala prašinu s polica u dnevnom boravku, začula sam slab plač iz dječje sobe. Ušla sam i zatekla Lovru kako leži blijed i znojan, s očima koje su gledale kroz mene. Ivana je sjedila na rubu kreveta, zureći u mobitel. “Nema mlijeka, nema pelena… Ne znam više što da radim,” promrmljala je bezvoljno.
Srce mi se steglo. Sjetila sam se vlastite djece u Sarajevu, koje sam ostavila kod svekrve da bih ovdje mogla zaraditi za kruh. Znala sam što znači biti iscrpljena i sama. Ali ovo… Ovo nije bilo samo umor. Ovo je bila predaja.
Kad je Lovro počeo gubiti svijest, nisam razmišljala. Instinkt me vodio. Uzela sam ga u naručje i prislonila na grudi. Moje tijelo, iako nisam dojila već godinama, još uvijek je pamtilo kako se voli i štiti dijete. Lovro je polako došao k sebi.
Ivana je tada ušla i zatekla nas. U njezinim očima vidjela sam šok, gađenje i strah. “Vi ste ludi! To je bolesno!” vikala je. Tomislav se pojavio nekoliko minuta kasnije, zbunjen i bijesan. “Ne mogu vjerovati da ste to učinili! Odlazite odmah!”
Sljedećih dana cijela vila brujala je od šaputanja. Susjedi su gledali ispod oka kad bih prolazila dvorištem. Jedna od dadilja mi je rekla: “U Zagrebu se takve stvari ne rade. To nije normalno.” Osjetila sam težinu svakog pogleda, svake riječi.
Tomislav me pozvao u svoj ured nakon tjedan dana šutnje. Sjedio je za masivnim stolom, s rukama prekriženim na prsima. “Moram vas otpustiti. Ljudi pričaju… Ne mogu riskirati reputaciju obitelji.”
Otišla sam kući slomljena. Nisam imala kome ispričati što se dogodilo — ni mužu ni djeci nisam htjela reći istinu. U Bosni bi možda razumjeli, ali ovdje… ovdje sam bila samo još jedna strankinja koja ne zna gdje joj je mjesto.
Prošli su tjedni. Tražila sam drugi posao, ali nitko me nije htio zaposliti kad bi čuo za ‘incident’. Novac se topio, a pozivi iz Sarajeva postajali su sve očajniji: “Mama, kad ćeš doći?” Nisam znala što da kažem.
Jedne večeri zazvonio mi je mobitel. Bio je to Tomislav. Njegov glas bio je slomljen: “Lovro opet odbija jesti. Ne spava noćima. Ivana je otišla… Ne znam više što da radim.”
Vratila sam se u vilu s knedlom u grlu. Lovro me ugledao i potrčao mi u zagrljaj. Osjetila sam kako mu tijelo drhti od suza i straha. Tomislav me gledao kao da prvi put vidi ženu ispred sebe, a ne samo čistačicu.
“Zašto ste to učinili?” pitao me tiho dok smo sjedili u kuhinji.
“Zato što nitko drugi nije htio,” odgovorila sam kroz suze.
Te noći ostala sam uz Lovru dok nije zaspao. Tomislav mi je donio šalicu čaja i sjeo nasuprot mene.
“Znaš,” rekao je tiho, “u ovoj kući svi smo izgubili nešto ili nekoga. Ja ženu, ti dom… Ivana samu sebe.”
Nisam znala što reći. Samo sam gledala kroz prozor u kišu koja nije prestajala padati.
S vremenom su se stvari počele mijenjati. Tomislav me vratio na posao — ne samo kao čistačicu, nego kao nekoga kome vjeruje s vlastitim djetetom. Susjedi su šutjeli, ali više nisu gledali ispod oka. Ivana se nikad nije vratila.
Ponekad se pitam: što bi bilo da nisam poslušala srce? Da sam okrenula glavu kao svi drugi? Možemo li ikada stvarno oprostiti jedni drugima ili ćemo uvijek tražiti krivca? Što biste vi učinili na mom mjestu?