Ukradene godine: Priča o Lejli iz sarajevskog naselja
Već na pragu sam znala da nešto nije u redu. Ključ je bio zaglavljen u bravi, a na otiraču su stajale muške cipele koje nikad prije nisam vidjela. U grudima mi je zadrhtalo, ali nisam htjela odmah povjerovati najcrnjem scenariju. Ušla sam tiho, noseći vrećicu s lijekovima za mamu, i čula smijeh iz dnevnog boravka – smijeh koji nije pripadao mom mužu, Adnanu.
“Lejla, jesi li to ti?” začula sam njegov glas, ali bio je nekako napet, kao da pokušava prikriti nešto.
Ušla sam i zatekla Adnana kako sjedi na kauču s nepoznatim muškarcem. Na stolu su bile dvije čaše vina, a atmosfera je bila previše opuštena za običan susret. Pogledali su me kao da sam upala u tuđi život.
“Ovo je Emir, kolega s posla,” rekao je Adnan prebrzo, a Emir se samo blago nasmiješio.
Nisam ništa rekla. Samo sam klimnula glavom i otišla do kuhinje. Ruke su mi drhtale dok sam vadila lijekove iz vrećice. U glavi mi je odzvanjalo: Zašto sad? Zašto nakon svega što sam prošla?
Godinama sam bila ta koja je držala sve pod kontrolom. Moj sin Tarik je imao problema u školi, a mama je već dvije godine vezana za krevet zbog moždanog udara. Adnan je često radio prekovremeno, a ja sam bila ta koja je trčala između posla, kuće i bolnice. Nisam imala vremena ni za sebe ni za prijatelje. Sve sam podredila porodici.
Te noći nisam mogla spavati. Adnan je legao pored mene kao da se ništa nije dogodilo. Okrenula sam mu leđa i gledala kroz prozor u svjetla grada. U meni se miješala ljutnja, tuga i osjećaj izdaje.
Sljedećih dana atmosfera u stanu bila je napeta. Adnan je izbjegavao razgovor, a ja sam se sve više povlačila u sebe. Tarik je primijetio da nešto nije u redu.
“Mama, jesi li dobro?” pitao me jedne večeri dok smo zajedno gledali televiziju.
“Jesam, sine. Samo sam umorna,” slagala sam, ne želeći ga opterećivati svojim problemima.
Ali istina je bila da više nisam znala tko sam ni što želim. Osjećala sam se kao da mi je netko ukrao godine života – godine koje sam provela brinući o svima osim o sebi.
Jednog dana, dok sam hranila mamu, ona me pogledala svojim umornim očima i tiho rekla:
“Lejla, nemoj dopustiti da te život pregazi. Sjeti se tko si bila prije svega ovoga.”
Te riječi su me pogodile ravno u srce. Sjetila sam se Lejle koja je voljela plesati na kiši, koja je sanjala o putovanjima i pisanju knjiga. Gdje je nestala ta žena?
Odlučila sam razgovarati s Adnanom. Sjeli smo za kuhinjski stol dok je Tarik bio kod prijatelja.
“Adnane, moramo razgovarati,” započela sam tiho.
On je odmah spustio pogled.
“Znam da nešto nije u redu među nama. Osjećam to već mjesecima. Ako imaš nešto za reći, reci sada.”
Adnan je dugo šutio, a onda priznao:
“Lejla… osjećam se izgubljeno. Ne znam više kako da budem dio ove porodice. Sve se vrti oko problema, bolesti… Ja… počeo sam tražiti izlaz vani. Nisam ponosan na to.”
Osjetila sam kako mi se srce steže, ali nisam plakala. Samo sam ga gledala i pitala:
“A šta ćemo sad? Hoćeš li ostati ili otići?”
Nije imao odgovor.
Te noći sam prvi put nakon dugo vremena pustila suze da teku slobodno. Nisam plakala samo zbog njega, nego zbog svih propuštenih prilika, zbog sebe koju sam zaboravila.
Sljedećih dana počela sam raditi male stvari za sebe – šetnje po Vilsonovom šetalištu, kafu s prijateljicom Amrom koju nisam vidjela godinama, čitanje knjiga koje su skupljale prašinu na polici.
Adnan se iselio mjesec dana kasnije. Tarik je bio zbunjen i ljut, ali pokušala sam mu objasniti da ponekad ljudi jednostavno izgube put jedno do drugog.
Mama je umrla tog proljeća. Držala sam joj ruku dok je posljednji put udahnula. Ostala sam sama s Tarikom i prazninom koja se činila nepremostivom.
Ali iz te praznine rodila se nova snaga. Počela sam pisati priče – o ženama koje su zaboravile sebe pa se ponovo pronašle. Prijavila sam se na radionicu pisanja i upoznala ljude koji su me inspirirali.
Tarik je polako prihvatio novu stvarnost. Počeli smo zajedno kuhati večere, šetati psa kojeg smo udomili iz azila i smijati se sitnicama.
Nekad me još zaboli kad vidim sretne parove na ulici ili kad osjetim miris Adnanovog parfema na nečijem prolazniku. Ali više ne osjećam gorčinu – osjećam zahvalnost što sam preživjela i što opet učim voljeti sebe.
Ponekad se pitam: Koliko nas još živi tuđe živote, zaboravljajući svoje snove? Koliko nas čeka da netko drugi odluči umjesto nas? Možda je vrijeme da svaka od nas pronađe onu Lejlu koju je nekad bila.