Uljezi u mom domu – priča o izdaji i snazi
Već na pragu sam osjetila da nešto nije u redu – vrata su bila odškrinuta, a iznutra se čuo smijeh nepoznatih ljudi. Srce mi je tuklo kao ludo dok sam stajala ispred kuće koju sam gradila godinama s mužem, Adnanom. U ruci sam stezala vrećicu s kruhom i mlijekom, a noge su mi drhtale. “Ko je to?” prošaptala sam sama sebi, pokušavajući se prisjetiti jesam li možda zaboravila neki dogovor ili rođendan. Ali ne, danas nije bio ničiji rođendan.
Pogurala sam vrata i ušla. U dnevnoj sobi, na mom tepihu iz Sarajeva, sjedili su ljudi koje nisam vidjela godinama – moja sestra Ivana, njen bivši muž Goran, pa čak i Jasna, Adnanova sestrična iz Mostara. Svi su se smijali, a Adnan je stajao naslonjen na okvir vrata, s čašom vina u ruci. Kad me ugledao, lice mu se zaledilo.
“Šta se dešava ovdje?” upitala sam drhtavim glasom.
Ivana je prva ustala. “Ajla, hajde da sjednemo. Moramo razgovarati.”
Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama pomiče. “O čemu? Ovo je moja kuća! Zašto ste svi ovdje bez mene?”
Adnan je slegnuo ramenima. “Ajla, molim te, ne pravi scenu.”
“Ne pravim scenu! Hoću da znam šta se dešava!”
Goran je pogledao u pod, a Jasna je nervozno vrtjela prsten na ruci. Ivana mi je prišla i tiho rekla: “Ajla… Adnan ti nije rekao? Kuća više nije tvoja.”
Osjetila sam kako mi krv nestaje iz lica. “Šta to znači? Kako nije moja?”
Adnan je uzdahnuo. “Ajla, znaš da smo imali dugove. Morao sam prodati kuću Goranu. Sve je legalno.”
“Nisi me ni pitao!” vrisnula sam. “Godinama sam radila dva posla da otplatimo kredit! Ovo je moj dom!”
Tišina je bila gusta kao magla na Miljacki u decembru. Ivana me pokušala zagrliti, ali sam je odgurnula.
“Zar si znala za ovo?” pitala sam je kroz suze.
Samo je klimnula glavom.
U tom trenutku, sve što sam znala o svojoj porodici raspalo se kao stara fasada pod kišom. Svi su znali osim mene. Svi su šutjeli dok sam ja vjerovala da gradimo nešto zajedno.
Izašla sam iz kuće bez riječi, ostavivši vrećicu s kruhom na podu hodnika. Hodala sam satima po kiši, bez cilja, dok mi se slike iz prošlosti vrtjele pred očima – prvi dan kad smo uselili, kako smo Adnan i ja bojali zidove, kako smo Ivanu primili kad ju je Goran izbacio iz stana…
Te noći nisam imala gdje otići osim kod majke u Ilidžu. Sjela sam za kuhinjski stol i ispričala joj sve. Samo je šutjela i gledala kroz prozor.
“Znaš li ti šta znači kad te tvoja krv izda?” pitala sam je.
Majka je uzdahnula: “Znam, kćeri. Ali moraš biti jača od njih. Ne daj im da te slome.”
Narednih dana pokušavala sam razgovarati s Adnanom, ali svaki put bi me dočekao hladan zid šutnje ili poruka od njegovog advokata. Ivana mi se javljala porukama: “Ajla, oprosti… Nismo imali izbora.” Goran mi je jednom poslao novac na račun – kao da se dom može kupiti ili nadoknaditi.
Na poslu su svi primijetili da nešto nije u redu. Mirela iz računovodstva me pitala: “Jesi li dobro? Izgledaš kao da nisi spavala mjesecima.” Samo sam slegnula ramenima.
Jedne večeri, dok sam sjedila sama u sobi kod majke, odlučila sam otići do kuće još jednom. Bila je noć; svjetla su bila ugašena. Sjela sam na klupu ispred kapije i gledala prozore koji više nisu pripadali meni.
U tom trenutku izašla je Jasna. Pogledala me iznenađeno.
“Ajla… žao mi je zbog svega,” rekla je tiho.
“Zašto ste mi to uradili? Zar vam ništa nije značilo što smo bili porodica?”
Jasna je slegnula ramenima: “Nekad ljudi biraju sebe prije drugih. Možda smo pogriješili… ali sad je kasno.”
Te riječi su me pogodile jače od svega što sam do tada čula.
Dani su prolazili, a ja sam polako skupljala komadiće svog života. Pronašla sam mali stan u Novom Sarajevu i počela ispočetka. Nije bilo lako – svaka šalica kafe podsjećala me na ono što sam izgubila, svaki miris doma na ono što više nikad neću imati.
Ali polako sam shvatila da snaga dolazi tek kad ostaneš bez svega osim sebe same. Počela sam volontirati u udruzi za žene koje su prošle kroz izdaju i gubitak doma. Tamo sam upoznala Lejlu iz Tuzle i Marinu iz Splita – obje su imale svoje priče o izdaji i preživljavanju.
Jedne večeri, dok smo pile kafu nakon radionice, Lejla me pitala: “Da li bi opet vjerovala porodici nakon svega?”
Pogledala sam kroz prozor u svjetla grada i rekla: “Ne znam… Možda bih prvo morala oprostiti sebi što sam im vjerovala.”
I evo me danas – još uvijek osjećam bol kad pomislim na svoj dom i ljude koji su mi ga oduzeli. Ali više nisam ona ista Ajla koja je drhtala na pragu izdaje.
Ponekad se pitam: Šta nam ostaje kad nas izdaju oni koje najviše volimo? I možemo li ikada opet vjerovati – sebi ili drugima?