Vikend koji nikad nije došao: Priča o izgubljenoj bliskosti

“Ne mogu više, mama! Svaki put kad ga spomenem, svi šute ili mijenjaju temu!” viknula sam u slušalicu, dok su mi ruke drhtale iznad stola prepunog hladne kave i neotvorenih pisama. Moja mama, Jasna, s druge strane linije, samo je tiho uzdahnula. “Ivana, znaš da nije lako. Znaš što je bilo prošli put…”

Ali ja nisam mogla prihvatiti to “nije lako”. Moj unuk Luka ima devet godina i već mjesecima nije prespavao kod mene. Prije, svaki drugi vikend bio je rezerviran za nas: crtali smo, pravili kolače, gledali stare crtiće i pričali o svemu. Ali otkad se moj sin Dario i njegova supruga Mirela posvađali s mojom kćeri Anom zbog onog nesretnog rođendana, sve je stalo. Nitko ne želi dovesti Luku kod mene, a još manje ga pustiti kod njih.

Sjedila sam u dnevnoj sobi, gledala Lukinu sliku na polici i osjećala kako mi se srce steže. Dario mi je jednom rekao: “Mama, ne mogu ga pustiti kod Ane. Znaš da se još nisu ispričali za ono što su rekli Mireli.” Ana je tvrdoglava kao i ja – ne popušta ni milimetar. “Neću da Luka dolazi dok se Dario ne nauči ponašati prema meni i mojoj djeci!” rekla mi je prošli tjedan kad sam pokušala posredovati.

Moj otac, stari Jozo, sjedio je u svojoj fotelji i šutio. Kad sam mu spomenula Luku, samo je odmahnuo rukom i pogledao kroz prozor. “Pusti, Ivana… bolje da ne pričamo o tome,” rekao bi svaki put, a oči bi mu se napunile suzama. On je bio taj koji je Luku učio pecati na Savi, koji mu je pričao priče iz rata i djetinjstva u Bosni. Sad ga nije vidio mjesecima.

Jedne subote skupila sam hrabrost i otišla do Darija. Mirela mi je otvorila vrata s napetim osmijehom. “Ivana, nije baš zgodno… Luka ima online nastavu, a poslije idemo kod njezinih roditelja.” Pogledala sam Luku iza nje – stajao je s ruksakom na leđima, gledao me ispod obrva. “Bako… kad ću opet doći kod tebe?” pitao je tiho. Nisam znala što da kažem.

Vratila sam se kući slomljena. Te noći nisam mogla spavati. Sjetila sam se svih onih vikenda kad smo zajedno slagali puzzle ili kad sam ga tješila jer ga je netko zadirkivao u školi. Sada sam bila nemoćna pred zidom koji su odrasli podigli između njega i mene.

Pokušala sam razgovarati s Anom. “Ana, molim te… Luka nije kriv za vaše svađe. On samo želi biti sa svima nama.” Ana me pogledala hladno: “Mama, znaš što mi je Dario rekao na onoj večeri? Da sam loša sestra i da mi djeca nisu dobrodošla kod njega! Kako da mu oprostim?” Osjetila sam kako mi glas drhti: “Zbog vas dvoje Luka pati najviše…”

Tih dana počela sam primjećivati kako se svi povlače u svoje kutove. Dario i Mirela sve rjeđe su mi se javljali. Ana je dolazila samo kad je znala da njih nema. Moj otac je postao šutljiviji nego ikad – samo bi sjedio na balkonu i gledao prema igralištu gdje su nekad zajedno igrali nogomet.

Jednog popodneva zazvonio mi je telefon. Bila je to učiteljica iz Lukine škole. “Gospođo Ivana, primijetili smo da je Luka povučeniji nego inače. Rekao nam je da mu nedostaje baka i djed… Možda biste mogli razgovarati s njegovim roditeljima?” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči.

Te večeri nazvala sam Darija i Mirelu na video poziv. “Molim vas, moramo razgovarati kao odrasli ljudi. Luka pati zbog nas. Zar ne možemo barem naći kompromis?” Mirela je šutjela, a Dario je uzdahnuo: “Mama, ne želim da Luka bude između nas. Ali Ana mora shvatiti da ni ona nije bez krivnje.” “A vi? Jeste li vi spremni oprostiti?” pitala sam ih.

Nakon dugog razgovora dogovorili smo se da ću Luku vidjeti u parku – neutralnom terenu. Prvi put nakon mjeseci sjeli smo na klupu pod lipom. Luka me zagrlio tako snažno da sam pomislila da će mi puknuti srce. “Bako, hoćeš li opet doći na moj rođendan?” pitao me tiho.

Nisam imala odgovor. Znala sam da dok odrasli ne pronađu mir među sobom, ni jedno dijete neće biti sretno. Ali nisam odustajala – svaki tjedan slala sam poruke Ani i Dariju, pokušavala ih spojiti makar na kavi ili zajedničkom ručku.

Jednog dana Ana je neočekivano pozvala Darija na ručak kod mene doma. Svi smo sjedili za stolom u tišini dok Luka nije počeo pričati o svom novom crtežu. Polako su se ledene riječi topile u smijeh i sjećanja na djetinjstvo.

Nije bilo lako – još uvijek ima dana kad se posvađaju zbog sitnica ili kad Mirela izbjegava Anu u trgovini. Ali barem sada Luka može doći kod mene, barem ponekad.

Ponekad se pitam: Zašto dopuštamo da ponos i stare rane unište ono najvrijednije što imamo? Hoće li naši unuci jednog dana pamtiti naše svađe ili ljubav koju smo im ipak uspjeli dati?