Vikend sa svekrvom: Jesam li samo sluškinja u vlastitoj kući?
“Opet nisi dobro obrisala prašinu ispod televizora, Amra,” začujem glas svoje svekrve čim zakorači u dnevni boravak. Subota je, sedam ujutro, a ja još uvijek u pidžami, s kavom u ruci, pokušavam uhvatiti pet minuta mira prije nego što se probude djeca. Nije ni pozvonila – ima svoj ključ, naravno. Uvijek ima svoj ključ.
“Dobro jutro, Senada,” promrmljam, pokušavajući sakriti nervozu. Moj muž, Dario, još spava. Djeca su u svojim sobama. Samo ja i ona, dvije žene koje dijeli stol i mnogo neizgovorenih riječi.
Senada odmah počinje s inspekcijom: podiže jastuke na kauču, provjerava frižider, komentira kako je mlijeko skoro prazno. “Zar nisi mogla otići do trgovine jučer? Znaš da Dario voli svježe mlijeko uz doručak.”
Osjećam kako mi obrazi gore od srama i bijesa. Nisam zaboravila otići u trgovinu – jednostavno nisam stigla. Radim puno radno vrijeme kao medicinska sestra u bolnici, a kad dođem kući, čekaju me kuhanje, pranje, zadaće s djecom. Ali to nju ne zanima. Za nju sam uvijek samo snaha koja nikad nije dovoljno dobra.
“Oprosti, danas ću otići,” kažem tiho.
“Nadam se da hoćeš,” odgovara ona hladno i odlazi prema kuhinji. Čujem kako otvara ormariće i uzdiše nad rasporedom tanjura.
U tom trenutku ulazi Dario, još pospan. “Mama, što radiš ovdje tako rano?”
Senada ga pogleda s osmijehom koji nikad nije namijenjen meni. “Sine, došla sam ti pomoći malo oko djece i kuće. Znaš da Amra ima puno posla, pa da joj olakšam.”
Dario me pogleda kao da očekuje zahvalnost. “Vidiš kako je mama dobra?”
Osjećam knedlu u grlu. Nije ona došla pomoći meni – došla je nadzirati me, podsjetiti me na sve što nisam stigla ili nisam napravila dovoljno dobro.
Tijekom dana sve postaje gore. Senada komentira moju juhu: “Moja juha je uvijek bila gušća.” Djeca trče k njoj po zagrljaj, a ona im šapuće: “Baka će vam napraviti pravi ručak.” Dario sjedi za stolom i lista novine, ne primjećujući ništa.
Navečer, kad napokon legnem u krevet, suze mi same krenu niz lice. Osjećam se kao gost u vlastitoj kući. Kao sluškinja koja nikad ne može zadovoljiti tuđe standarde.
Sljedeće jutro Senada već kuha kavu kad silazim u kuhinju. “Dario voli kad mu je kava jaka,” kaže mi dok mi pruža šalicu.
“Znam što moj muž voli,” odgovorim tiho, ali ona me ne čuje ili se pravi da ne čuje.
Tog popodneva dolazi moja sestra Lejla na kratku kavu. Sjedimo na balkonu dok Senada i dalje komandira po kući.
“Ne mogu više ovako,” šapnem Lejli. “Osjećam se kao da me nema. Kao da sam samo domaćica kojoj svi mogu naređivati.”
Lejla me pogleda ozbiljno: “Amra, moraš reći Dariju kako se osjećaš. Ne možeš dozvoliti da te gazi ni on ni njegova majka. Tvoja je ovo kuća isto koliko i njegova.”
Te riječi mi odzvanjaju u glavi cijeli dan. Navečer, kad djeca zaspu, skupim hrabrost i sjednem kraj Darija.
“Moram ti nešto reći,” počinjem drhtavim glasom.
On podigne pogled s mobitela: “Što je bilo?”
“Ne mogu više ovako. Osjećam se nevidljivo kad je tvoja mama ovdje. Sve što napravim nije dovoljno dobro za nju, a ti… ti nikad ne staneš na moju stranu. Ovo je i moj dom. Želim da to poštuješ – i ti i ona.”
Dario šuti nekoliko trenutaka pa slegne ramenima: “Znaš kakva je ona. Ne misli ništa loše. Samo želi pomoći.”
“Ali meni ne pomaže! Samo me podsjeća na sve što nisam!”
On uzdahne: “Ne znam što želiš da napravim. To je moja mama.”
“Želim da joj kažeš da poštuje mene i moj način vođenja kuće! Da mi barem jednom vjeruješ!”
Dugo šutimo. Osjećam kako mi srce lupa kao ludo.
Sljedeće jutro Senada opet komentira moj način glačanja košulja. Ovaj put ne šutim.
“Senada, molim vas da poštujete moj način rada u mojoj kući. Znam da želite najbolje za svog sina i unuke, ali ovo je moj dom i ja ću ga voditi kako ja mislim da treba. Ako želite pomoći – hvala vam – ali molim vas da me ne kritizirate pred djecom ili Darijom.”
Ona me pogleda iznenađeno, čak malo povrijeđeno.
“Nisam htjela ništa loše… Samo želim najbolje za sve vas,” kaže tiho.
“Znam,” kažem smireno, “ali meni treba podrška, ne kritika.”
Dario ulazi u kuhinju taman kad završavam rečenicu i pogleda nas obje zbunjeno.
Senada uzima torbu i kaže: “Idem ja sada doma… Vidimo se idući vikend.” Odlazi bez daljnjih riječi.
Dario me pogleda: “Jesi li morala baš tako?”
“Jesam,” odgovorim odlučno.
Te večeri prvi put nakon dugo vremena osjećam mir dok perem suđe. Djeca dolaze do mene po poljubac za laku noć, a Dario sjedi za stolom i šuti.
Pitam se: Jesam li napokon dovoljno jaka? Hoće li me sada vidjeti onakvom kakva jesam – ili ću opet biti samo domaćica u vlastitoj kući?
Što biste vi napravili na mom mjestu? Koliko dugo biste šutjeli prije nego što biste rekli svoje?