Više ne kupujem poklone snahi: Put od nerazumijevanja do sklada

“Opet si kupila nešto što mi ne treba, Ružice! Zar ne možeš jednostavno pitati što želim?” Mirna je podigla obrve, držeći u ruci šal koji sam joj pažljivo birala na tržnici u Sarajevu. Osjetila sam kako mi lice gori od srama i ljutnje, ali progutala sam riječi koje su mi navirale na usne.

“Samo sam htjela…” počela sam tiho, ali ona je već okretala leđa, odlazeći prema kuhinji gdje je moj sin Ivan sjedio za stolom, zureći u mobitel kao da ga se sve to ne tiče. U tom trenutku, osjećala sam se kao uljez u vlastitoj kući.

Godinama sam pokušavala. Rođendani, Božići, godišnjice – uvijek sam tražila nešto posebno za Mirnu. Sjećam se kad sam joj prvi put kupila zlatne naušnice iz Mostara. Rekla je: “Lijepo, ali ja ne nosim zlato.” Sljedeće godine izabrala sam svilenu maramu iz Zagreba. “Hvala, ali ja volim neutralne boje.” Svaki put kad bih joj uručila poklon, osjećala bih kako mi srce preskoči od uzbuđenja, samo da bi ubrzo potonulo u razočaranje.

Ivan bi uvijek pokušavao smiriti situaciju: “Ma pusti, mama, Mirna je takva, ne voli iznenađenja.” Ali meni je to bilo više od iznenađenja – bio je to moj način da joj pokažem da je prihvaćam kao dio obitelji. Nakon smrti mog muža, Ivan i Mirna su postali moj svijet. Nisam imala nikog drugog.

Jednog dana, nakon još jedne neugodne razmjene zbog poklona za Mirnin rođendan – ovaj put bio je to set ručnika s njenim inicijalima – sjela sam sama u dnevnoj sobi i pustila suze da teku. Moja sestra Ljiljana me nazvala baš tada.

“Ružice, što ti je? Opet Mirna?”

“Ne znam više što da radim, Ljiljo. Sve što napravim je pogrešno. Kao da joj nikad ne mogu ugoditi.”

“Možda joj ne trebaš ništa kupovati. Možda joj trebaš samo sebe.”

Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Počela sam razmišljati o svemu što sam radila posljednjih godina. Jesam li možda pokušavala kupiti njenu ljubav? Jesam li joj nametala svoje vrijednosti umjesto da je prihvatim takvu kakva jest?

Sljedeći put kad su došli na ručak, odlučila sam ništa ne donijeti. Nema kolača iz slastičarne, nema sitnih poklona za Mirnu ili unuku Lejlu. Samo ja, Ružica, sa svojim pričama i toplinom.

Mirna je primijetila odmah: “Nisi ništa donijela?”

“Ne. Danas sam došla samo biti s vama.”

Pogledala me iznenađeno, ali nije rekla ništa. Ručak je prošao mirno, čak smo se i nasmijale zajedno kad je Lejla prosula sok po stolu.

Tjedni su prolazili i ja sam se osjećala lakše. Više nisam imala onaj grč u želucu prije svakog susreta. Počela sam više slušati Mirnu – pričala mi je o poslu u školi, o svojim roditeljima u Tuzli, o tome kako joj nedostaje vrijeme za sebe.

Jednog dana, dok smo pile kavu na balkonu, Mirna je tiho rekla: “Znaš, Ružice… Znam da si uvijek imala dobre namjere s tim poklonima. Ali meni je bilo teško… Osjećala sam kao da nikad ne mogu biti dovoljno dobra za tebe. Kao da stalno moram ispunjavati neka tvoja očekivanja.”

Osjetila sam knedlu u grlu. “Nisam to znala… Mislila sam da ti pokazujem ljubav na jedini način koji znam.”

“Možda nam obema treba vremena da naučimo kako biti obitelj na naš način,” rekla je Mirna i prvi put me zagrlila bez zadrške.

Od tog dana naš odnos se promijenio. Više nije bilo napetosti oko poklona ili sitnica. Počele smo zajedno kuhati, šetati po Maksimiru s Lejlom i razgovarati o svemu – pa čak i o stvarima koje nas bole.

Nedavno mi je Mirna donijela malu kutiju s domaćim kolačima koje je sama napravila. “Za tebe,” rekla je s osmijehom.

Pogledala sam je i shvatila – ponekad najveći poklon nije ono što možemo kupiti ili zamotati u šareni papir, nego ono što možemo dati od sebe: razumijevanje i prihvaćanje.

Pitam se sada: Koliko nas pokušava ljubav pokazati na pogrešan način? I koliko bi nam života bilo lakše kad bismo samo pitali – ili slušali – što onaj drugi zaista treba?