Vratio se kući i odmah rekao da želi razvod: Tada sam se sjetila majčinog savjeta
“Ne mogu više, Jasmina. Želim razvod.” Njegove riječi su mi odzvanjale u ušima kao da ih je izgovorio netko drugi, ne moj muž, ne Emir s kojim sam provela šesnaest godina života. Stajao je na pragu dnevne sobe, još uvijek u jakni, s ključevima u ruci. Naša kćerka Lejla je sjedila za stolom i crtala, nesvjesna oluje koja se upravo sprema.
“Šta si rekao?” upitala sam tiho, pokušavajući zadržati glas da ne zadrhti. Pogledao me ravno u oči, bez trunke kajanja ili tuge. “Želim razvod. Umoran sam od svega. Ovo više nije život.”
U tom trenutku, kroz glavu mi je prošla slika moje majke kako sjedi za kuhinjskim stolom, s rukama punim brašna, i govori: “Jasmina, uvijek slušaj svoje srce, ali nikad ne zaboravi tko si bila prije nego što si postala nečija žena.” Tada nisam razumjela težinu tih riječi. Sada su mi bile jedini štit protiv boli koja me preplavila.
Emir i ja smo živjeli u Sarajevu, u stanu koji sam naslijedila od djeda. Nismo imali puno, ali nikad nismo bili gladni. Radila sam kao medicinska sestra na KUM-u, on je bio vozač autobusa. Lejla nam je bila svjetlo u životu, dijete koje smo čekali godinama. Nikad nisam tražila više od onoga što imamo. Ali Emir… Emir je uvijek gledao dalje, uvijek želio više.
“Zbog čega? Jesi li našao drugu?” pitala sam, glasom koji je bio tiši od šapata. Nije odgovorio odmah. Sjeo je na rub kauča i spustio glavu među dlanove.
“Nisam sretan. Osjećam se kao da sam zarobljen. Svaki dan isti… posao, kuća, računi… Gledam druge ljude kako žive bolje, putuju, kupuju nove aute… A mi? Još uvijek isti stari stan, iste zavjese koje si objesila prije deset godina.”
Osjetila sam kako mi srce puca na hiljadu komadića. Nisam znala šta da kažem. Sjetila sam se svih onih večeri kad sam ga čekala budna dok se vraćao iz druge smjene, svih onih dana kad smo zajedno štedjeli za Lejlin rođendan ili more u Neumu. Zar to ništa nije vrijedilo?
“Emire, zar ti nije dovoljno što imamo jedno drugo? Što imamo Lejlu?”
Pogledao me pogledom punim umora i gorčine. “Nije dovoljno. Ne mogu više ovako.”
Te noći nisam spavala. Lejla je došla do mene oko ponoći i tiho pitala: “Mama, zašto tata plače?” Nisam imala snage slagati joj. Samo sam je zagrlila i šaptala da će sve biti u redu.
Sljedećih dana Emir je bio odsutan, šutljiv. Počeo je kasnije dolaziti kući, a mobitel mu je stalno bio utišan. Prijateljica Amra mi je rekla da ga je vidjela s nekom ženom u kafiću kod Vječne vatre. Nisam imala snage ni pitati ga išta više.
Jedne večeri, dok sam prala suđe, majka me nazvala iz Mostara. “Jasmina, čujem da nešto nije u redu… Jesi li dobro?” Glas joj je bio topao i brižan kao uvijek.
“Mama… Emir želi razvod.” Glas mi je zadrhtao.
S druge strane tišina, a onda: “Dijete moje, život te nekad slomi da bi te naučio koliko si jaka. Ne daj da te tuđa nesreća povuče na dno. Sjeti se tko si bila prije njega.”
Te riječi su mi dale snagu koju nisam znala da imam. Počela sam razmišljati o sebi – o Jasmini prije braka, prije Lejle i Emira. Sjetila sam se svojih snova o studiranju medicine u Zagrebu, o putovanjima koja sam željela ostvariti.
Jednog popodneva Emir je došao ranije kući. Sjeli smo za stol dok je Lejla bila kod prijateljice.
“Jasmina… našao sam stan blizu Ilidže. Selim se za vikend.” Rekao je to mirno, kao da govori o vremenskoj prognozi.
“A Lejla?” upitala sam.
“Vidjet ću je vikendom… Ako ti to odgovara.” Njegova ravnodušnost me boljela više od svega.
Nisam plakala pred njim. Samo sam kimnula glavom i otišla u sobu. Tada sam odlučila – neću dozvoliti da me ova bol uništi.
Sljedećih mjeseci prošla sam kroz pakao – papirologija za razvod, razgovori s Lejlom koja nije razumjela zašto tata više ne živi s nama, šaputanja susjeda na stubištu… Ali svaki put kad bih posustala, sjetila bih se majčinih riječi.
Počela sam raditi dodatne smjene u bolnici kako bih mogla Lejli priuštiti more to ljeto. Prijatelji su me zvali na izlete po Bosni – vikend na Blidinju, planinarenje na Bjelašnici… Polako sam ponovno otkrivala sebe.
Jednog dana Lejla me pitala: “Mama, jesi li ti sada sretna?”
Zastala sam i pogledala je u oči. “Jesam, dušo. Sretna sam jer imam tebe i jer znam da mogu sve preživjeti.”
Prošlo je godinu dana otkako nas je Emir napustio. Povremeno ga viđamo – dolazi po Lejlu vikendom, donese joj čokoladu ili novu igračku. Više ne razgovaramo o prošlosti.
Ponekad se uhvatim kako razmišljam – jesam li mogla nešto promijeniti? Jesam li trebala više tražiti za sebe ili za nas? Ali onda se sjetim majčinog savjeta i shvatim – možda nas život nekad slomi samo zato da bismo naučili koliko možemo biti jaki.
A vi? Jeste li ikada morali birati između onoga što ste voljeli i onoga što ste postali? Koliko puta vas je život natjerao da ponovno pronađete sebe?