Zaboravljena od Svih: Priča o Bakinom Posljednjem Zavjetu

“Zar stvarno misliš da ti pripada više od mene?” Ivana je vikala, a njezin brat Dario stajao je pored prozora, stisnutih šaka. Ja sam sjedila za kuhinjskim stolom, gledajući ih kako se prepiru zbog mog starog ormara, kao da je u njemu skriveno blago. Nisu znali da ih čujem, ili ih nije bilo briga. U tom trenutku, osjećala sam se kao duh u vlastitoj kući.

Nekad je ova kuća bila puna smijeha. Moj muž Stjepan i ja podigli smo ovdje troje djece: Ivanu, Darija i najmlađu Anu. Sjećam se nedjeljnih ručkova, mirisa sarme i zvuka dječjih koraka po hodniku. Sada su ti koraci zamijenjeni tišinom, a mirisi su nestali s godinama. Nakon što je Stjepan preminuo, sve se promijenilo. Djeca su otišla svojim putem – Ivana u Zagreb, Dario u Njemačku, Ana u Sarajevo. Povremeno bi poslali poruku ili čestitku za rođendan. Ali godine su prolazile, a ja sam ostajala sama.

Najgore su bile zimske večeri. Sjedila bih uz prozor i gledala snijeg kako prekriva dvorište. Ponekad bih zamislila da će se vrata otvoriti i da će netko viknuti: “Bako! Donijeli smo ti kolače!” Ali vrata su ostajala zatvorena. Susjeda Ružica bi mi ponekad donijela kruh ili mlijeko, ali njezina dobrota nije mogla popuniti prazninu koju su ostavila moja djeca.

Prošle godine sam pala u kupaonici. Ležala sam na hladnim pločicama satima prije nego što me Ružica pronašla. Djeca su došla – ali samo na dan-dva. Ivana je žurila natrag na posao, Dario je stalno gledao na sat zbog leta, a Ana je pričala o svojim problemima u braku. Nitko nije pitao kako sam ja. Tada sam prvi put pomislila na testament.

Pisanje testamenta bilo mi je teže nego što sam očekivala. Svaka rečenica bila je poput rezanja po srcu. Kome ostaviti bakin prsten? Tko će naslijediti kuću? Sjećanja su mi navirala dok sam pisala: Dario kako popravlja bicikl ispred garaže, Ivana kako mi pomaže mijesiti kruh, Ana kako pjeva dok pere suđe. Ali sada su svi daleko – ne samo kilometrima, nego i srcem.

Kad sam završila testament, nazvala sam odvjetnicu Mirelu. “Sve mora biti jasno,” rekla sam joj. “Ne želim da se svađaju kad mene više ne bude.” Mirela me pogledala preko naočala: “Znate li da većina obitelji završi u svađi zbog ovakvih stvari?” Samo sam kimnula glavom.

Nekoliko mjeseci kasnije, zdravlje mi se pogoršalo. Liječnici su rekli da mi bubrezi otkazuju. Djeca su došla tek kad ih je Mirela obavijestila o testamentu. Sjeli su oko mog kreveta kao stranci. Ivana je odmah pitala: “Mama, što si odlučila s kućom?” Dario je šutio, ali vidjela sam mu u očima isti upit. Ana je plakala – ali nisam znala plače li zbog mene ili zbog onoga što bi mogla izgubiti.

“Djeco,” rekla sam tiho, “kuća nije važna. Važno je ono što smo imali dok smo bili zajedno.” Nitko nije odgovorio.

Nakon moje smrti, Mirela im je pročitala testament. Kuću sam ostavila općini za dom za starije osobe – neka netko drugi osjeti toplinu doma koju ja više nisam imala. Prsten sam ostavila Ružici, jedinoj osobi koja me posjećivala bez interesa za nasljedstvo. Djeca su dobila uspomene: Ivanin crtež iz djetinjstva, Darijev stari bicikl i Aninu pjesmaricu.

Sada gledam odozgo i pitam se: Je li moguće oprostiti onima koji te zaborave dok si još živ? Ili je to jednostavno cijena starosti u ovom našem svijetu?

Što vi mislite – jesmo li svi mi na kraju sami ili još uvijek postoji nada za pravu obiteljsku ljubav?