Zarobljena u vlastitom domu: Sanjina borba za slobodu

“Sanja, gdje si opet potrošila novac?” Adnanov glas odjeknuo je kroz stan, oštar kao nož. Stajala sam u kuhinji, ruke su mi drhtale dok sam pokušavala sakriti račun iz trgovine. “Samo sam kupila mlijeko i kruh…”, prošaptala sam, ali on je već stajao iza mene, pogledom koji me tjerao da se smanjim do nevidljivosti.

Nije uvijek bilo tako. Kad smo se upoznali na fakultetu u Sarajevu, Adnan je bio šarmantan, duhovit, uvijek spreman pomoći. Moja mama, Jasna, govorila je: “Dijete, pazi se tih što su previše slatki.” Nisam slušala. Vjerovala sam da ljubav znači povjerenje i davanje. Kad smo se vjenčali, preselili smo u mali stan na Grbavici. Prvi mjeseci bili su puni smijeha i planova. Onda je Adnan ostao bez posla.

“Sanja, znaš da je teško naći posao sad. Ti imaš siguran posao u školi, ja ću se snaći. Samo mi daj karticu, lakše ću plaćati račune dok ne stanem na noge.” Tako je počelo. Prvo kartica, onda šifra za internet bankarstvo. Svaki mjesec bih mu predala cijelu plaću. “Ljubav je kad dijelimo sve”, govorio bi.

Godine su prolazile, a ja sam postajala nevidljiva. Nisam imala pravo odlučivati ni o čemu – ni što ćemo jesti, ni gdje ćemo na more, ni hoću li kupiti novu haljinu. “Zašto ti treba nova haljina? Imaš ih dovoljno. Što će ljudi reći ako te vide kako trošiš?” Uvijek su tu bili ti ljudi – nevidljivi sudci koji su opravdavali svaku njegovu kontrolu.

Moja prijateljica Ivana jednom me pitala: “Sanja, kad si zadnji put sebi nešto priuštila?” Nisam znala odgovoriti. Počela sam izbjegavati kave s njom jer bi me svaki put podsjetila na ono što nemam – slobodu.

Najgore su bile večeri kad bi Adnan došao nervozan iz kafane. “Ti ništa ne razumiješ! Da nije mene, ne bi imala ništa!” vikao bi dok bi lupao vratima. Jednom me gurnuo tako jako da sam pala preko stolice. Nisam plakala – nisam više imala suza.

Moja mama je primijetila da nešto nije u redu. “Dijete, što ti je s modricom na ruci?” slagala sam: “Udubila sam se o vrata.” Znala je da lažem, ali nije htjela pritiskati. U Bosni i Hrvatskoj žene često šute – sramota je veća od boli.

Jedne noći nisam mogla zaspati. Gledala sam u strop i pitala se: “Je li ovo život koji želim?” Sjetila sam se sebe kao djevojčice u Mostaru, kako trčim po livadi i smijem se bez straha. Gdje je nestala ta djevojčica?

Sljedećeg jutra skupila sam hrabrost i nazvala Ivanu. “Ivana, mogu li doći kod tebe? Samo na kavu…” Glas mi je drhtao. “Naravno, Sanja! Dođi odmah!”

Kod Ivane sam prvi put nakon dugo vremena osjetila miris slobode. Pričale smo satima. “Sanja, moraš nešto poduzeti. Ovo nije ljubav – ovo je zatvor.” Plakala sam kao dijete.

Vratila sam se kući kasno popodne. Adnan me dočekao s pogledom punim sumnje. “Gdje si bila? S kim si bila? Jesi li mi lagala?” Počela sam se gušiti od straha. Tada sam prvi put viknula: “Dosta! Nisam tvoja robinja!”

Nastao je muk. Adnan me gledao kao da me prvi put vidi. “Što si rekla?”

“Rekla sam – dosta! Želim svoj život natrag!”

Te noći nisam spavala. Srce mi je tuklo kao ludo, ali osjećala sam olakšanje – kao da sam skinula ogroman teret s leđa.

Sljedećih dana Adnan je bio tih, povučen. Pokušavao me pridobiti sitnim pažnjama – donio mi je cvijeće, skuhao kavu. Ali ja više nisam bila ista Sanja.

Počela sam odvajati novac sa strane – malo po malo, svaki put kad bih otišla u trgovinu ili na tržnicu. Ivana mi je pomogla otvoriti tajni račun u banci. Mama mi je rekla: “Ako odlučiš otići, vrata su ti uvijek otvorena.” Osjećala sam se kao da prvi put nakon godina dišem punim plućima.

Jednog jutra spakirala sam najosnovnije stvari i otišla kod mame u Mostar. Adnan je vikao za mnom: “Bez mene si ništa! Vratit ćeš se!” Nisam se okrenula.

Dani kod mame bili su ispunjeni tugom i olakšanjem istovremeno. Svaki dan sam učila ponovno voljeti sebe – šetnje uz Neretvu, razgovori s mamom, smijeh s Ivanom preko telefona.

Adnan mi je slao poruke: “Vrati se, oprostit ću ti sve.” Nisam odgovarala.

Pronašla sam posao u lokalnoj knjižari. Prvi put nakon dugo vremena imala sam svoj novac i osjećaj kontrole nad vlastitim životom.

Najteže mi je bilo objasniti ljudima zašto sam otišla. U malim sredinama svi znaju sve – šaputanja po ulici, pogledi puni osude ili sažaljenja. Ali svaki dan kad bih pogledala sebe u ogledalo, znala sam da sam napravila pravu stvar.

Ponekad se pitam: koliko nas još živi zarobljeno u vlastitom domu, misleći da je ljubav ono što nas zapravo uništava? Koliko nas šuti zbog srama ili straha?

Možda će moja priča nekome dati snagu da progovori ili napravi prvi korak prema slobodi.

Jesam li predugo čekala? Ili je svaka žena spremna tek kad sama shvati da vrijedi više od tuđih očekivanja i strahova?