Zašto Me Moj Suprug Neprestano Uspoređuje s Svojom Bivšom Ženom?
“Opet nisi napravila sarmu kao što je to radila Sanja,” čula sam svekrvin glas dok sam stajala u kuhinji, držeći žlicu iznad lonca. Srce mi je preskočilo. Pogledala sam prema Ivanu, očekujući da će me barem jednom obraniti, ali on je samo slegnuo ramenima i tiho rekao: “Pa znaš, Sanja je uvijek znala pogoditi pravi omjer začina.”
U tom trenutku, sve što sam osjećala bila je mješavina srama i bijesa. Nisam znala što je gore – što me uspoređuju s njegovom bivšom ženom ili što on to dopušta. Uvijek ista priča, uvijek ista imena. Sanja je bila savršena kuharica, Sanja je znala kako razgovarati s njegovom majkom, Sanja je uvijek imala strpljenja za njegovog brata. A ja? Ja sam bila samo Jasmina, žena koja je pokušavala pronaći svoje mjesto u tuđoj priči.
Nisam odrasla u Zagrebu kao Ivan, već u malom mjestu kraj Osijeka. Moja obitelj bila je skromna, ali puna ljubavi. Kad sam se udala za Ivana, mislila sam da ću pronaći novu obitelj, ali umjesto toga, osjećala sam se kao uljez. Njegova majka, gospođa Marija, nikada nije skrivala koliko joj je Sanja nedostajala. Čak i kad bih donijela kolače na nedjeljni ručak, uvijek bi komentirala: “Sanja je radila s orasima, to je bilo puno bolje.”
Jedne večeri, nakon još jednog ručka prepunog usporedbi, sjela sam na balkon i zapalila cigaretu, iako sam prestala pušiti prije dvije godine. Ivan je izašao za mnom. “Što ti je sad? Opet dramatiziraš?” pitao je, a ja sam osjetila kako mi suze naviru na oči.
“Znaš li koliko boli kad me stalno uspoređujete s njom? Zar nikad neću biti dovoljno dobra?”
Ivan je slegnuo ramenima. “Ma pusti, mama je takva. A Sanja… znaš da smo dugo bili zajedno. Navikli su na nju.”
“A na mene se neće nikad naviknuti?”
Nije odgovorio. Samo je ušao natrag u stan, ostavljajući me samu s mojim mislima i osjećajem da sam nevidljiva.
Dani su prolazili, a ja sam se trudila još više. Učila sam recepte koje je Sanja kuhala, pokušavala sam razgovarati s njegovom majkom o stvarima koje su njih zanimale. Čak sam išla s Ivanom na nogometne utakmice, iako me sport nikada nije zanimao. Svaki moj trud bio je dočekan s mlakim odobravanjem ili novom usporedbom.
Jednog dana, dok sam slagala rublje, pronašla sam staru fotografiju Ivana i Sanje. Bili su nasmijani, zagrljeni na nekoj plaži. Pogledala sam sebe u ogledalu i zapitala se: “Tko sam ja postala?” Bila sam žena koja se odrekla svojih hobija, prijatelja i čak svog naglaska, samo da bih bila prihvaćena.
Moja najbolja prijateljica, Lejla, primijetila je da se mijenjam. “Jasmina, gdje si ti u svemu ovome? Zar stvarno želiš živjeti u tuđoj sjeni?”
Nisam znala odgovor. Samo sam šutjela.
Vrhunac je došao na Ivanov rođendan. Pripremila sam sve po receptima koje je voljela njegova obitelj. Kad su sjeli za stol, njegova majka je uzdahnula: “Lijepo si se potrudila, ali Sanja je uvijek znala napraviti tortu s više kreme.”
Tada sam pukla. “Dosta!” viknula sam, ustala i pogledala ih sve redom. “Nisam Sanja i nikada neću biti. Ako vam toliko nedostaje, zašto me uopće zovete ovdje? Zašto ne pozovete nju?”
Ivan je bio šokiran. Njegova majka je šutjela. Osjetila sam olakšanje, ali i strah. Što će biti dalje?
Te noći Ivan i ja smo se posvađali kao nikad prije. “Ne možeš očekivati da zaboravim prošlost!” vikao je.
“Ne tražim da zaboraviš! Samo želim da me vidiš kao osobu, a ne kao zamjenu!”
Dani nakon toga bili su hladni. Ivan je bio povučen, a ja sam osjećala kao da sam izgubila sve za što sam se borila. Ali prvi put nakon dugo vremena, osjećala sam se iskreno – bila sam svoja.
Počela sam se vraćati sebi. Otišla sam na izlet s Lejlom, upisala tečaj slikanja i ponovno počela pisati pjesme. Ivan je to primijetio. Jedne večeri došao je do mene i tiho rekao: “Možda sam bio nepravedan. Nisam ni shvatio koliko te to boli.”
Pogledala sam ga i rekla: “Ne želim više živjeti u sjeni. Ili ćemo graditi našu priču, ili nećemo imati nikakvu.”
Nije odmah odgovorio, ali od tada se nešto promijenilo. Počeli smo razgovarati iskreno, bez usporedbi. Njegova majka je i dalje bila ista, ali ja više nisam dopuštala da me to slomi.
Danas, kad pogledam unatrag, pitam se: Koliko nas živi u tuđim sjenama, pokušavajući biti netko drugi? I vrijedi li ikada žrtvovati sebe zbog tuđih očekivanja?