Zašto me Zuzana više ne zove ‘mama’?
“Opet nisi poslala ništa za Leinu rođendansku tortu. Znaš da su Markovi roditelji platili cijelu proslavu?” Zuzanin glas parao je tišinu mog malog stana u Novom Zagrebu. Držala sam mobitel u ruci, osjećajući kako mi srce tone. Nisam znala što reći, osim istine koju je ona već tisuću puta odbila čuti.
“Zuzana, znaš da mi je mirovina jedva dovoljna za režije i lijekove…”
“Uvijek isto! Nikad ništa ne možeš! Markova mama svaki tjedan šalje poklone, a ti… ti si uvijek samo s izgovorima!”
S druge strane linije čula sam uzdah, pa tišinu. Zuzana je prekinula poziv prije nego sam stigla išta dodati. Ostala sam sjediti na staroj fotelji, gledajući kroz prozor u sivilo proljetnog dana. Ulica ispod mene bila je puna djece koja su se vraćala iz škole, noseći teške torbe i smijući se. Sjetila sam se dana kad je Zuzana bila mala, kad smo zajedno crtale po stolu jer nismo imale novca za prave bojanke.
Moj muž, Ivan, umro je prije deset godina. Ostala sam sama s malom mirovinom i velikim dugovima koje smo vukli još iz rata. Zuzana je tada imala samo dvadeset dvije godine, tek završila fakultet u Sarajevu. Bila sam ponosna na nju, na njezinu upornost i snove. Kad se udala za Marka, sina poznatog poduzetnika iz Mostara, znala sam da joj život više neće biti isti. Ali nisam znala da će mene ostaviti na rubu njezine sreće.
Prvi put sam osjetila razliku kad su Markovi roditelji kupili mladencima stan u Splitu. “Mama, ne brini, ti si mi uvijek najvažnija,” šaptala mi je tada Zuzana dok smo zajedno slagale njezine stvari u kutije. Ali već tada sam vidjela sjaj u njezinim očima kad bi pričala o putovanjima, o novim stvarima koje si sada može priuštiti.
Godine su prolazile, a jaz između nas rastao je sa svakim poklonom koji nisam mogla kupiti, svakim ljetovanjem na koje nisam mogla povesti unuku Leu. Svaki put kad bih došla u Split, osjećala bih se kao gost u vlastitoj obitelji. Markova majka, Gordana, uvijek bi me dočekala s osmijehom i skupim kolačima, ali u njezinim očima vidjela sam sažaljenje.
Jednog dana, dok smo sjedile na terasi s pogledom na more, Gordana je rekla: “Zuzana nam je rekla da ti nije lako. Ako trebaš nešto, samo reci.” Osjetila sam kako mi lice gori od srama. Nisam htjela milostinju. Htjela sam samo da me Zuzana pogleda kao nekad – s ljubavlju, a ne s razočaranjem.
“Mama, znaš li koliko Lea voli balet? Upisali smo je u privatnu školu. To puno košta…” rekla mi je Zuzana prošle zime preko videopoziva. “Možda možeš nešto pomoći?”
“Zuzana, znaš da nemam… ali mogu joj isplesti novu vestu za nastup?”
Zastala je i pogledala me kao da sam joj ponudila kamen umjesto zlata. “To nije isto, mama. Nikad nije isto.”
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam stare fotografije – Zuzana u prvoj haljini koju sam joj šila od ostataka tkanine; Zuzana na biciklu koji smo kupili na buvljaku; Zuzana koja mi šalje poljubac kroz prozor autobusa kad odlazi na fakultet. Gdje je nestala ona djevojčica koja je znala cijeniti male stvari?
Proljeće je donijelo još jednu bolnu scenu. Lea je slavila sedmi rođendan. Poslala sam joj čestitku i ručno rađenu lutku. Nije bilo odgovora. Sutradan me nazvala Zuzana.
“Mama, Lea se rasplakala kad je vidjela lutku. Djeca su joj se smijala jer nije iz dućana kao ostale. Zašto uvijek moraš biti drugačija? Zašto ne možeš biti kao Markova mama?”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. “Zato što nisam Markova mama. Ja sam tvoja mama. I da mogu dati više – dala bih sve na svijetu!”
“Ali ne možeš! Nikad ne možeš!” viknula je i spustila slušalicu.
Dani su prolazili u tišini. Nitko nije zvao. Nitko nije pitao kako sam. Susjeda Jasmina dolazila bi mi donijeti kruh ili sjesti sa mnom na kavu. “Nije do tebe, Ružice,” govorila bi tiho. “Danas svi gledaju samo novac. Djeca brzo zaborave što su roditelji prošli za njih.”
Ali ja nisam mogla zaboraviti. Svake noći molila sam Boga da mi vrati moju kćerku – onu koja me grlila bez obzira na to što nosi ili jede.
Jednog dana odlučila sam otići u Split bez najave. Stajala sam pred vratima njihova stana s malim koferom i srcem punim nade i straha.
Vrata je otvorila Lea. “Baka!” viknula je i potrčala mi u zagrljaj.
Zuzana je izašla iz kuhinje, iznenađena mojim dolaskom.
“Što radiš ovdje? Mogla si barem nazvati!”
“Došla sam vidjeti svoju unuku i tebe… Ako smetam, otići ću odmah,” rekla sam tiho.
Marko se pojavio iza nje i klimnuo mi glavom: “Ostanite, Ružice. Drago nam je da ste došli.”
Tijekom ručka vladala je napeta tišina. Lea mi je pokazivala crteže i pričala o baletu, a ja sam joj obećala da ću joj isplesti baletnu haljinicu.
Kasnije te večeri čula sam kako Zuzana šapće Marku: “Ne mogu više ovako… Sramim se pred svima kad pitaju što moja mama radi i zašto nikad ništa ne donese kao tvoja mama…”
Te riječi su me slomile više nego sve godine siromaštva i samoće.
Te noći spakirala sam stvari i ostavila poruku: “Volim vas više od svega na svijetu. Možda jednog dana shvatiš da ljubav nema cijenu.” Vratila sam se u Zagreb s osjećajem praznine koji me guši svakog dana.
Sada sjedim sama u svom stanu i pitam se: Je li moguće da novac vrijedi više od majčine ljubavi? Hoće li moja kćer ikada shvatiti koliko boli kad te tvoje dijete mjeri tuđim mjerilima?