Zašto mi je sin rekao da nisam pozvana na njegovo vjenčanje: Ispovijest jedne majke
“Ne želim da dođeš na moje vjenčanje.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam sjedila za kuhinjskim stolom, stiskajući šalicu kave koja se već odavno ohladila. Marko je stajao ispred mene, lice mu je bilo napeto, pogled izbjegavao moj. “Zašto, sine?” prošaptala sam, glas mi je drhtao, ali nisam mogla zaustaviti suze koje su mi navirale.
“Ne razumiješ ti, mama. Sve mora biti po tvome. Cijeli moj život si me gušila svojim očekivanjima. Ne želim da mi uništiš i ovaj dan,” rekao je, a svaka riječ bila je poput noža u mom srcu.
Nisam znala što da kažem. Sjećanja su navirala – ona noć kad nas je muž napustio, Marko je imao samo šest godina. Drhtao je u krevetu, a ja sam mu obećala da ću uvijek biti tu za njega. Radila sam dva posla, čistila po tuđim kućama u Zagrebu, prodavala povrće na Dolcu subotom ujutro, samo da njemu ništa ne fali. Nikad nisam sebi kupila novu haljinu, ali njemu sam uvijek donosila knjige i igračke koje je volio.
Ali gdje sam pogriješila? Je li to bilo kad sam mu branila da ide na ekskurziju jer nisam imala novca? Ili kad sam ga tjerala da uči jer sam vjerovala da je obrazovanje jedini izlaz iz siromaštva? Sjećam se kako je plakao kad sam mu zabranila da ide na more s prijateljima jer sam se bojala da će mu se nešto dogoditi. “Mama, ti si previše zaštitnička!” vikao bi tada.
Godine su prolazile, Marko je upisao fakultet u Sarajevu. Bila sam ponosna, ali i uplašena. Svaki njegov dolazak kući bio je sve rjeđi, a razgovori kraći. Kad mi je prvi put spomenuo Anu, djevojku iz Mostara, bila sam sretna zbog njega. Ali kad sam ga pitala zašto mi je nije doveo kući, samo bi slegnuo ramenima.
“Mama, Ana ne voli kad joj postavljaš previše pitanja,” rekao bi tiho.
“Samo želim znati tko je ona, brinem se za tebe,” odgovarala bih.
“Uvijek se brineš! Daj mi malo prostora!”
Možda sam stvarno pretjerivala. Ali kako da ne brinem? On je bio sve što imam. Kad mi je javio da će se ženiti, srce mi je bilo puno radosti. Počela sam štedjeti za poklon, planirala što ću obući. Maštala sam o tome kako ću ga gledati dok izgovara sudbonosno “da”.
A onda – taj razgovor. Njegove riječi su me slomile. “Ne želim da dođeš na moje vjenčanje.” Nisam mogla disati. Pitala sam ga što sam napravila tako strašno.
“Mama, ti si uvijek protiv Ane. Nikad nisi rekla ništa lijepo o njoj. Uvijek imaš neki komentar – kako se oblači, kako priča… Ana ne želi da budeš tamo. Ne želim svađu na svom vjenčanju.”
Sjetila sam se svih onih sitnih primjedbi koje sam izgovorila – možda iz ljubomore što više nije samo moj, možda iz straha da će me zaboraviti. “Nije ona za tebe, Marko. Premlada je, ne zna ništa o životu,” govorila bih mu.
Ali nisam znala da će me to koštati svega.
Te noći nisam spavala. Gledala sam stare fotografije – Marko na biciklu ispred zgrade u Dubravi, Marko s prvim svjedodžbama, Marko na maturalnoj večeri… Gdje je nestao onaj dječak koji me grlio i govorio: “Mama, ti si najbolja!”?
Sljedećih dana pokušavala sam ga nazvati, ali nije odgovarao na poruke. Otišla sam do njegove zgrade, ali Ana mi nije otvorila vrata. “Marko nije tu,” rekla je hladno kroz interfon.
Osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu. Susjede su me gledale sažaljivo dok sam prolazila hodnikom. “Jadna Jasmina, sin joj se ženi a nju ne zove…” šaptale su.
Moja sestra Mirela pokušavala me utješiti: “Pusti ga malo, proći će ga to. Djeca znaju biti okrutna kad misle da su odrasla.” Ali meni nije bilo lakše.
Na dan vjenčanja sjedila sam sama u stanu, slušala zvukove sa susjednog dvorišta gdje su slavili neki drugi ljudi. U ruci sam držala poklon koji nikad neću predati – sat s ugraviranim natpisom: “Za mog sina, uvijek tvoja mama.”
Navečer mi je stigla poruka od Marka: “Znam da ti je teško. Ali morao sam tako. Možda jednog dana shvatiš.”
Plakala sam dugo te noći. Prebirala po svakom trenutku našeg života i pitala se – jesam li ga previše voljela? Jesam li ga ugušila svojom brigom? Ili je ovo samo cijena koju plaćam jer sam ga odgajala sama?
Danas sjedim sama u kuhinji i gledam kroz prozor kako pada kiša nad Zagrebom. Ponekad poželim vratiti vrijeme i reći sebi: “Pusti ga malo, Jasmina. Neka diše.” Ali sad je kasno.
Možda će mi jednog dana oprostiti. Možda će shvatiti da sve što sam radila – radila sam iz ljubavi.
A vi, dragi moji – jeste li ikada požalili što ste previše voljeli svoje dijete? Gdje prestaje briga, a počinje gušenje?