Zašto sam pustila sina i snahu u svoj dom — priča o ljubavi, izdaji i samoći

“Vesna, zašto opet gledaš kroz prozor?” — začula sam Marinin glas iza leđa, oštar kao nož. Okrenula sam se polako, skrivajući suze koje su mi navirale. “Samo razmišljam…”, promrmljala sam, ali ona je već bila previše zauzeta tipkanjem po mobitelu da bi me čula.

Prije godinu dana, moj sin Adnan i njegova supruga Marina ostali su bez stana. Njihova mala agencija za turističke ture propala je nakon još jedne loše sezone na Jadranu. “Mama, možemo li kod tebe dok ne stanemo na noge? Samo nekoliko mjeseci, obećavam”, rekao je Adnan, gledajući me onim istim očima kao kad je bio dječak. Srce mi se steglo. Kako da odbijem vlastito dijete?

Moj dvosobni stan na Grbavici bio je moj mir nakon smrti muža. Tu sam imala svoj red, svoj mali vrt na balkonu, tišinu koju sam voljela. Ali majčinsko srce ne pita za cijenu. “Naravno, sine. Ovo je i tvoj dom”, odgovorila sam, ne sluteći da će mi te riječi kasnije goriti na jeziku.

Prvih dana sve je bilo u redu. Marina je kuhala, Adnan mi je pomagao oko nabavke. Smijali smo se zajedno uz kafu, gledali stare slike. Ali ubrzo su počele sitnice: ostavljena šolja na stolu, vječno upaljena svjetla u hodniku, Marinin glas koji odzvanja kroz stan dok razgovara s prijateljicama iz Zagreba. “Vesna, možeš li ti malo tiše s tim vijestima? Glava me boli od tvog radija”, rekla bi mi često.

Jedne večeri, dok sam slagala veš u svojoj sobi, čula sam kako Marina šapuće Adnanu: “Tvoja mama je previše osjetljiva. Ne možemo vječno ovako.” Srce mi je preskočilo. Nisam željela biti teret. Počela sam se povlačiti — u svoju sobu, u svoje misli.

Nedjeljom smo nekad zajedno ručali. Sada su češće izlazili sami ili naručivali hranu. “Mama, znaš da Marina ne voli grah”, rekao mi je Adnan kad sam skuhala omiljeno jelo iz djetinjstva. “Ali ti si ga volio…”, prošaptala sam. Pogledao me s nelagodom.

S vremenom su počeli dovoditi prijatelje bez da me pitaju. Jedne večeri došli su Ivan i Sanja iz Splita, donijeli vino i smijali se do kasno u noć. Nisam mogla spavati od buke. Sutradan sam zamolila Marinu da barem najavi goste. “Vesna, pa nisi valjda protiv društva? Ovo je i naš dom sada!”, odbrusila mi je.

Počela sam osjećati da više nisam gospodarica svog doma. Moj balkon postao je pušački kutak za Marinu i njene prijateljice. Cvijeće koje sam godinama njegovala počelo je venuti od pepela i zaborava. Kad sam to spomenula Adnanu, samo je slegnuo ramenima: “Mama, nemoj praviti dramu zbog cvijeća.”

Najviše me boljelo što se Adnan udaljio. Nekad smo satima razgovarali o svemu — sada bi samo kratko odgovarao na moja pitanja ili nestajao s Marinom na izlete po gradu. Jedne noći nisam mogla zaspati pa sam izašla u kuhinju po vodu. Zatekla sam ih kako sjede za stolom, šapućući o planovima za novi posao u Mostaru. Nisam znala ni da razmišljaju o selidbi.

“Mama, moramo razgovarati”, rekao mi je Adnan nekoliko dana kasnije. Sjeli smo za isti onaj stol za kojim smo slavili njegove rođendane dok je bio dijete.

“Marina i ja smo odlučili preseliti u Mostar čim skupimo dovoljno novca. Znam da ti nije lako s nama, ali ni nama nije jednostavno… Trebamo svoj mir.” Pogledala sam ga — više nije bio moj dječak nego muškarac kojeg jedva prepoznajem.

“Znači, ja sam vam bila samo privremeno rješenje?” glas mi je zadrhtao.

“Nije tako… Samo… svi trebamo svoj prostor”, rekao je tiho.

Nakon tog razgovora sve se promijenilo. Dani su prolazili u tišini, kao da svi čekamo kraj ovog nespretnog suživota. Počela sam brojati dane do njihovog odlaska, ali istovremeno me obuzimala tuga — što ću kad ostanem sama? Hoće li mi se ikad vratiti onaj osjećaj doma?

Kada su konačno otišli, stan je bio tih kao grob. Sjela sam na balkon među osušeno cvijeće i zaplakala kao dijete. Pitala sam se jesam li pogriješila što sam ih pustila unutra ili što nisam znala postaviti granice.

Danas često gledam kroz prozor i pitam se: gdje smo pogriješili? Je li moguće biti roditelj a ne izgubiti sebe? Može li porodica preživjeti kad svi žele svoj mir?

Što vi mislite — jesam li trebala biti stroža ili nježnija? Je li moguće sačuvati ljubav kad živimo pod istim krovom?