Zašto sam zabranila kćeri da se razvede od bogatog muža: Ne shvaća koliko je sretna

“Ne možeš to napraviti, Ivana! Ne možeš!” viknula sam, glas mi je zadrhtao, a ruke su mi se tresle dok sam stiskala rub stolnjaka. Ivana je stajala nasuprot mene u našoj maloj kuhinji u Novom Zagrebu, oči su joj bile crvene od plača, ali pogled tvrd kao kamen. “Mama, ne mogu više. Ne mogu živjeti s čovjekom kojeg ne volim. Novac nije sve.”

Zar nije? Zar nije sve kad si cijeli život gledala kako ti muž radi na građevini za crkavicu, a ti brojiš kune do kraja mjeseca? Zar nije sve kad ti dijete ne mora nositi poderane tenisice i kad možeš otići na more bez da prodaš zlatni lančić koji si dobila za krizmu?

Sjećam se dana kad je Ivana prvi put dovela Darija kući. Njegov sat vrijedio je više nego što smo mi imali ušteđevine. Njegova majka, gospođa Marija, gledala me s visoka, ali ja sam bila ponosna – moja kći je uspjela. “Ivana zna što radi,” govorila sam susjedama dok su ogovarale kako je Darijo hladan i umišljen. “Bit će joj dobro.”

Ali sada, nakon pet godina braka, Ivana sjedi za stolom i govori mi da želi razvod. “On me ne voli, mama. Nikad me nije ni volio. Samo sam mu ukras na zabavama. On ima svoje poslove, svoje tajne… Ja sam sama u toj vili više nego što sam ikad bila u našem malom stanu.”

“Ali imaš sve! Imaš auto, imaš putovanja, imaš sigurnost! Što bi još htjela? Ljubav? Ljubav prođe, Ivana. Pogledaj mene i tvog oca – nismo imali ništa osim ljubavi, pa gdje nas je to dovelo?”

Ivana je ustala, pogurila stolicu i pogledala me kao da sam joj najveći neprijatelj. “Mama, ne želim završiti kao ti. Ne želim cijeli život šutjeti i trpjeti samo zato što mi netko plaća račune. Ja želim biti sretna!”

Sretna… Što znači biti sretan? Je li sreća kad imaš frižider pun hrane ili kad te netko zagrli navečer? Je li sreća kad ne moraš moliti banku za kredit ili kad te muž pogleda kao ženu, a ne kao komad namještaja?

Te noći nisam mogla spavati. Ležala sam na kauču i slušala kako kiša udara po prozoru. Moj muž Zoran je hrkao u drugoj sobi, a ja sam razmišljala o svemu što sam žrtvovala za svoju djecu. Koliko puta sam prešutjela uvredu jer nisam imala kamo otići? Koliko puta sam progutala suze jer nisam htjela da djeca vide koliko me boli?

Sutradan sam otišla kod Ivane u vilu na Pantovčaku. Sve je blistalo – mramorne ploče, kristalni lusteri, miris skupih parfema u zraku. Ali Ivana je sjedila na stepenicama u trenirci, raščupana i bosa.

“Mama, on ima drugu,” šapnula je. “Znam to već mjesecima. Dolazi kasno, miriše na tuđi parfem… Ja mu više nisam potrebna. Samo smetam njegovoj slici savršenstva.”

Osjetila sam kako mi srce puca na pola. Htjela sam vikati na Darija, htjela sam ga izbaciti iz njezina života, ali nisam mogla. Jer što onda? Što će biti s Ivanom kad ostane sama? Tko će joj platiti stan? Tko će joj pomoći kad ostari? U ovoj zemlji žene poput nas nemaju puno izbora.

“Ivana, razmisli još jednom,” rekla sam tiho. “Znam da te boli, ali život nije bajka. Nije uvijek pošteno. Ako odeš od njega, izgubit ćeš sve ovo. Vratit ćeš se u stan od 50 kvadrata s pogledom na parking i slušati susjede kako se svađaju kroz zidove. Jesi li spremna na to?”

Pogledala me kroz suze i prvi put vidjela moju slabost, moju nemoć.

“Mama, ja bih radije bila siromašna i slobodna nego bogata i zarobljena. Zar ti to nikad nisi poželjela?”

Nisam znala što reći. Možda jesam, ali nisam imala hrabrosti.

Tjedni su prolazili u tišini i napetosti. Zoran je šutio – on nikad nije volio Darija, ali znao je da nam njegova pomoć znači puno. Moja sestra Snježana mi je govorila: “Pusti dijete neka odluči samo.” Ali kako pustiti kad znaš što znači biti žena bez zaštite u ovom svijetu?

Jedne večeri Ivana me nazvala: “Mama, podnijela sam papire za razvod.” Glas joj je bio miran, odlučan.

Sjela sam na rub kreveta i plakala kao dijete. Plakala sam za njom, za sobom, za svim ženama koje su morale birati između ljubavi i sigurnosti.

Danas sjedim sama u kuhinji i gledam Ivaninu sliku iz djetinjstva – smije se bezbrižno, još ne zna koliko život može biti težak.

Jesam li pogriješila što sam je tjerala da ostane? Jesam li joj usadila strah od siromaštva ili sam joj samo htjela najbolje?

Možda vi znate odgovor bolje od mene: Što biste vi napravili na mom mjestu? Je li bolje imati miran život bez ljubavi ili riskirati sve zbog sreće koja možda nikad ne dođe?