Zašto uvijek ja plaćam? – Moj život između ljubavi, novca i šutnje

„Opet si zaboravio platiti račun za struju, Tomislave!“, viknula sam s vrata, tresući u ruci bijeli papir s crvenim slovima. On je samo slegnuo ramenima, ne skidajući pogled s televizora. „Ma pusti sad to, igra Dinamo. Platit ćeš ti, kao i uvijek.“ Osjetila sam kako mi krv vrije u žilama. Nije to prvi put. Zapravo, već godinama ja plaćam sve – račune, hranu, vrtić za našu kćer Luciju, čak i njegove cigarete. On je ostao bez posla prije tri godine, ali ni tada nije pokazao želju da nešto promijeni. Prvo sam ga tješila, govorila da će sve biti u redu, ali sada… sada više ne znam.

Sjećam se kad smo se upoznali na studentskoj zabavi u Zagrebu. Bio je duhovit, šarmantan, uvijek spreman pomoći. Mislila sam da sam pronašla nekoga tko će me voljeti i štititi. Ali život nije film. Nakon što smo se vjenčali i preselili u Tomislavovu rodnu kuću u Sesvetama, sve se promijenilo. Njegova majka, gospođa Marija, stalno je dolazila i prigovarala mi kako nisam dovoljno dobra domaćica. „Ana, vidiš li ti prašinu na ormariću? U moje vrijeme to se nije događalo!“, govorila bi, a Tomislav bi samo šutio. Nikad me nije branio.

Kad je Lucija došla na svijet, mislila sam da će nas to zbližiti. Ali on je postao još udaljeniji. Po cijele dane bi sjedio u dnevnoj sobi, a ja bih žonglirala između posla u banci i dodatnog čišćenja po kućama. Navečer bih padala s nogu, a on bi me dočekao s pitanjem: „Imaš li što za jesti?“ Nikad nije pitao kako sam, je li mi teško, treba li mi pomoć. Moja mama, koja živi u Osijeku, često mi je govorila: „Ana, ne možeš ti sve sama. Moraš razgovarati s njim.“ Ali kako razgovarati s nekim tko ne želi čuti?

Jedne večeri, dok sam slagala Lucijinu odjeću za vrtić, čula sam Tomislava kako razgovara s prijateljem na mobitel. „Ma super mi je, Ana sve rješava. Ja sam ti sad domaćin, he-he.“ Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam znala je li me više boli njegova nezahvalnost ili to što se time hvali. Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam Luciju kako mirno diše i pitala se kakav joj primjer dajem. Želim li da i ona jednog dana misli da je normalno da žena nosi sve na svojim leđima, dok muškarac sjedi i čeka?

Sljedećeg jutra, dok sam žurila na autobus za posao, susjeda Ivana me zaustavila. „Ana, izgledaš umorno. Sve je u redu?“ Samo sam se nasmiješila i slagala: „Ma, sve je super.“ Nisam imala snage priznati koliko sam slomljena. U uredu sam bila nasmijana, profesionalna, ali čim bih zakoračila u stan, osjećala sam se kao stranac u vlastitom domu. Ponekad bih, dok perem suđe, zamišljala kako odlazim. Kako uzimam Luciju za ruku i odlazim negdje gdje me netko vidi, gdje nisam samo nečija služavka.

Jednog dana, dok sam spremala večeru, Tomislav je ušao u kuhinju. „Ana, treba mi 200 kuna za kladionicu. Možeš mi posuditi?“ Nisam mogla vjerovati. „Zar ti nije dosta? Zar ne vidiš koliko radim? Zar ti nije neugodno?“ On je samo slegnuo ramenima. „Pa ti si uvijek imala više sreće s poslom. Ja sam imao peh.“

Te večeri sam prvi put ozbiljno razmišljala o razvodu. Ali onda bih pogledala Luciju i srce bi mi se stegnulo. Kako joj objasniti da tata više neće biti s nama? Kako objasniti roditeljima, susjedima, svima koji bi šaptali iza leđa? U našoj kulturi, žena koja ode često je kriva za sve. „Nisi dovoljno trpjela“, rekla bi mi svekrva. „Nisi znala sačuvati brak.“

S vremenom sam postala tiha. Nisam više vikala, nisam se svađala. Samo sam šutjela i radila. Tomislav je to shvatio kao znak da je sve u redu. Počeo je dovoditi prijatelje na pivo, a ja sam čistila za njima. Jedne subote, dok sam brisala stol, čula sam kako jedan od njih govori: „Tomo, imaš sreće što ti žena sve radi. Moja bi me davno izbacila.“ Tomislav se samo nasmijao. Tada sam shvatila – on neće promijeniti ništa, jer mu ovako odgovara.

Počela sam štedjeti novac sa strane. Svaki put kad bih dobila plaću, odvojila bih malo za „crne dane“. Nisam znala što točno planiram, ali znala sam da više ne mogu ovako. Jedne večeri, dok sam Luciji čitala priču za laku noć, pitala me: „Mama, zašto si ti uvijek umorna, a tata nije?“ Nisam znala što da joj odgovorim. Samo sam je zagrlila i zaplakala.

Nekoliko tjedana kasnije, skupila sam hrabrost i sjela s Tomislavom za stol. „Moramo razgovarati. Ne mogu više ovako. Osjećam se kao bankomat, a ne kao supruga. Ili ćeš pronaći posao i početi sudjelovati u našem životu, ili ću otići.“ Prvi put nakon dugo vremena, pogledao me u oči. „Ti bi stvarno otišla?“ upitao je tiho. „Da, Tomislave. Ne želim da naša kćer misli da je ovo normalno.“

Ne znam što će biti dalje. Možda će se promijeniti, možda ne. Ali znam da više neću šutjeti. Zaslužujem više od ovoga. Zar nije vrijeme da i žene u Hrvatskoj i Bosni prestanu biti tihe žrtve? Zar nije vrijeme da se pitamo – koliko još dugo ćemo plaćati cijenu tuđe lijenosti i šutnje?