Zatvaram vrata za sobom: Priča o kraju i novom početku
“Zatvaram vrata za sobom, jer te više ne mogu gledati.” Te riječi, izgovorene hladnim glasom mog muža, odzvanjaju mi u glavi dok sjedim na rubu kreveta u našem stanu na Trešnjevci. Zrak je težak, a tišina glasnija nego ikad. Gledam kroz prozor na kišnu zagrebačku večer i pitam se – kako je moguće da je sve nestalo u jednoj sekundi?
“Jasmina, molim te, nemoj ovo raditi. Razgovarajmo kao ljudi!” vikala sam za njim dok je grabio kaput s vješalice. Nije se ni okrenuo. Samo je zatvorio vrata za sobom, ostavivši me s prazninom koju nisam znala kako ispuniti.
Trideset godina braka. Trideset godina zajedničkih jutara, kavica na balkonu, svađa oko sitnica i pomirenja uz burek iz pekare kod Mirze. Naša djeca, Lejla i Dino, već su odrasli i otišli svojim putem. Ostali smo samo on i ja – ili sam barem tako mislila.
Nisam primijetila znakove. Ili možda jesam, ali sam ih ignorirala. Njegova šutnja postajala je sve duža, pogledi sve hladniji. “Umoran sam od svega,” znao bi reći, ali ja bih ga tješila: “Proći će, samo nam treba malo mira.” Nisam znala da je mir tražio negdje drugdje.
Prve noći bez njega nisam spavala. Slušala sam sat kako otkucava i brojala pukotine na stropu. Ujutro sam skuhala dvije kave iz navike, pa jednu prolila u sudoper. Lejla me zvala iz Sarajeva: “Mama, jesi dobro? Tata mi ništa nije rekao…” Lagala sam joj: “Sve je u redu, dušo. Tata je samo umoran.”
Ali nije bio umoran – bio je gotov sa mnom. Sa svime što smo gradili.
Tjedni su prolazili u magli. Susjede su šaptale na stubištu: “Jesi čula? Jasminu muž ostavio… Kažu da ima neku mlađu…” Nisam im zamjerala. I sama sam se pitala gdje sam pogriješila.
Jedne večeri, dok sam slagala stare fotografije, pronašla sam sliku s našeg prvog ljetovanja na Hvaru. Smijemo se, mokri od mora i sunca, a on me drži oko struka kao da me nikad neće pustiti. Suze su mi klizile niz lice dok sam šaptala: “Gdje si nestao, Adnane? Gdje smo nestali mi?”
Dino je došao iz Rijeke nakon mjesec dana. Sjeli smo za stol u kuhinji.
“Mama, moraš dalje. Tata je napravio što je napravio. Ne možeš cijeli život čekati da se vrati.”
“Kako da idem dalje? Sve što znam je ovaj stan, ovaj stol… Tvoj otac…”
Dino je uzdahnuo i uhvatio me za ruku: “Zaslužuješ biti sretna. Možda je vrijeme da misliš na sebe.”
Nisam znala kako se to radi – misliti na sebe. Cijeli život sam bila supruga, majka, domaćica u stanu punom mirisa graha i zvukova stare Jugotonove ploče.
Počela sam izlaziti iz kuće tek kad sam morala – do dućana ili na tržnicu kod Kose. Jednog dana srela sam staru prijateljicu iz srednje škole, Mirelu.
“Jasmina! Pa gdje si ti nestala? Čula sam što se dogodilo… Znaš šta? Dođi sutra na kavu kod mene. Ne možeš sama tugovati zauvijek!”
Oklijevala sam, ali otišla sam. Mirela je bila sve ono što ja nisam – glasna, nasmijana, puna života. Pričala mi je o svojim putovanjima po Bosni, o novim hobijima i o tome kako je nakon razvoda ponovno pronašla sebe.
“Znaš šta ti kažem? Prvo nauči voljeti samu sebe! Onda ćeš vidjeti koliko toga još imaš za dati svijetu!”
Te riječi su mi odzvanjale danima. Počela sam šetati Jarunom svako jutro, gledati ljude kako trče i smiju se. Prijavila sam se na tečaj keramike u kulturnom centru – ruke su mi drhtale prvi put kad sam oblikovala glinu, ali osjećala sam se živo.
Jedne večeri zazvonio je mobitel – nepoznat broj.
“Jasmina? Ovdje Samir… Mirelin prijatelj s tečaja slikanja. Kaže da voliš umjetnost… Možda bi htjela doći na izložbu u galeriju?”
Srce mi je preskočilo od straha i uzbuđenja. Nisam znala smijem li pristati – što će reći susjedi? Što će reći djeca? Ali pristala sam.
Na izložbi sam prvi put nakon dugo vremena osjetila leptiriće u trbuhu. Samir je bio pažljiv, slušao me dok pričam o svom životu, o Adnanu, o boli i praznini.
“Znaš,” rekao je tiho dok smo sjedili na klupi ispred galerije, “svi mi nosimo svoje rane. Ali to ne znači da ne možemo ponovno voljeti.”
Te noći nisam mogla zaspati od misli – mogu li ja stvarno opet voljeti? Mogu li vjerovati nekome nakon svega?
Prošlo je godinu dana otkako su se vrata zatvorila za Adnanom. Više ne brojim pukotine na stropu niti pravim dvije kave ujutro. Ponekad još uvijek zaboli kad čujem njegov glas na telefonskoj sekretarici ili kad vidim njegov kaput koji nisam imala snage baciti.
Ali sada znam – život ide dalje. Nisam više samo supruga ili majka; ja sam Jasmina koja voli umjetnost, koja ima prijatelje i koja se usudi sanjati o sreći.
Ponekad se pitam – može li se srce koje je jednom bilo slomljeno opet otvoriti za ljubav? Ili zauvijek ostaje napuklo?
Što vi mislite – može li žena poput mene ponovno pronaći sreću nakon svega?