Zatvorena vrata, otvorene rane: Priča o snovima koji su razbili moju porodicu
“Nećeš ti nikad biti kao naša Jasmina!” – povikala je svekrva, gnjevno zalupivši vrata kuhinje. Stajala sam nasred hodnika, držeći tanjir s još toplom supom, dok su mi ruke drhtale. Suze su mi navirale na oči, ali nisam htjela plakati pred njom. U tom trenutku, osjećala sam se kao uljez u vlastitom domu.
Moj muž, Dario, sjedio je u dnevnoj sobi, zureći u televizor kao da ga se ništa ne tiče. “Dario, možeš li mi, molim te, pomoći?” prošaptala sam, nadajući se da će barem on stati na moju stranu. On je samo slegnuo ramenima i nastavio gledati utakmicu. U tom trenutku, shvatila sam koliko sam sama.
Sve je počelo prije pet godina, kad sam prvi put došla u njihovu kuću u Travniku. Dario i ja smo tada bili tek nekoliko mjeseci zajedno, ali već sam osjećala da je on čovjek mog života. Njegova majka, gospođa Milena, dočekala me s osmijehom koji je bio više hladan nego srdačan. “Ti si ta Ena? Nadam se da znaš kuhati, moj Dario voli domaću hranu.”
Nisam tada znala da će ta rečenica postati mantra našeg zajedničkog života. Svaki moj pokušaj da joj se približim završio bi novom kritikom: “Tvoja sarma nije kao moja”, “Zašto ne peglaš košulje na škrob?”, “Jasmina je uvijek znala kako ugoditi mužu”. Jasmina je bila Darijeva bivša djevojka, savršena u očima njegove majke – i vječna sjena nad našim brakom.
Moji roditelji iz Mostara nisu imali mnogo, ali su me učili da budem svoja i da slijedim svoje snove. Oduvijek sam željela otvoriti malu cvjećaru, ali Milena je smatrala da je to gubljenje vremena. “Žena treba biti uz muža i djecu, a ne juriti za nekakvim cvijećem!” govorila bi dok bi prala suđe tako glasno da bi cijela kuća odjekivala.
Prvih godinu dana braka trudila sam se biti savršena snaha: kuhala sam, čistila, šutjela kad bi me povrijedila. Dario je bio sve udaljeniji, uvijek umoran od posla ili zauzet prijateljima. Kad sam mu spomenula svoju želju za cvjećarom, samo je odmahnuo rukom: “Ena, nemamo mi novca za tvoje hobije. Mama je u pravu – bolje se posveti kući.”
Jedne večeri, dok sam slagala veš u spavaćoj sobi, došla je Milena s papirima u ruci. “Ovo je kredit koji smo uzeli za Darijev auto. Ti ćeš potpisati kao jamac.” Pogledala sam je u šoku: “Ali ja nemam stalni posao…”
“Nema veze! Ti si sad dio ove porodice. Ako voliš mog sina, pomoći ćeš mu!”
Te noći nisam spavala. Osjećala sam se zarobljeno između svojih snova i očekivanja koja su mi svakodnevno nametali. Počela sam gubiti sebe – više nisam znala tko sam ni što želim.
Moja najbolja prijateljica Lejla često mi je govorila: “Ena, moraš se izboriti za sebe! Ako ne možeš s njima razgovarati, razgovaraj sa Damirom – on te uvijek razumije.” Damir je bio moj brat i jedina osoba kojoj sam mogla otvoriti dušu bez straha od osude.
Jednog dana skupila sam hrabrost i otišla kod Darija: “Dario, ja više ovako ne mogu. Ili ćemo živjeti sami ili ću otići. Ne mogu više trpjeti tvoju majku i njene uvrede.” Pogledao me kao da sam ga ošamarila: “Pa gdje ćeš ti bez mene? Znaš li ti koliko bi tebi bilo teško sama? Mama samo želi najbolje za nas!”
Tada sam shvatila da on nikada neće stati na moju stranu.
Počela sam raditi honorarno u jednoj cvjećari kod tržnice. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se živo – miris cvijeća vraćao mi je osmijeh na lice. Ali svaki povratak kući bio je novi pakao: Milena bi me dočekivala s podignutom obrvom i pitanjem: “Koliko si zaradila danas? Dovoljno za kruh?”
Jedne večeri vratila sam se kasno s posla i zatekla Darija kako pakuje svoje stvari. “Idem kod mame na nekoliko dana. Treba joj pomoć oko papirologije.” Značila je to još jednu noć samoće i još jedan dan bez podrške.
Nakon nekoliko mjeseci ovakvog života, shvatila sam da više ne mogu. Spakovala sam nekoliko stvari i otišla kod Lejle. Plakala sam cijelu noć dok me tješila: “Ena, nisi ti kriva što nisi mogla biti ono što oni žele. Vrijeme je da budeš ono što jesi.”
Razvod je bio bolan i težak – Milena me optuživala pred cijelim gradom: “Ona je uništila moju porodicu! Nikad nije bila dovoljno dobra za mog sina!” Dario nije rekao ni riječ u moju odbranu.
Danas radim u vlastitoj cvjećari u Mostaru. Svaki dan gledam žene koje dolaze po cvijeće za rođendane, godišnjice ili samo da uljepšaju sebi dan. Ponekad poželim da mogu vratiti vrijeme i pokušati još jednom spasiti svoj brak – ali onda se sjetim svih onih zatvorenih vrata i otvorenih rana koje su ostale iza mene.
Pitam se: Je li moguće izgraditi sreću na tuđim očekivanjima? I hoće li ikada biti oprosta za one koji su nas povrijedili najviše?