Zelena gumica i Portove tajne: Moj život između laži i istine
Zastala sam na crvenom svjetlu kod Ilidže, nervozno tapkajući prstima po volanu. U autu je mirisalo na njegov parfem, onaj koji sam mu kupila za rođendan, a koji je sada mirisao previše strano. Tražila sam maramice, ali umjesto toga povukla sam klapku pretinca i iz njega su mi na krilo ispale stvari koje nisu pripadale meni – ni našoj djeci, ni našem domu. Zelena gumica za kosu s brokatom, račun iz kafića ‘Portove’ na dvije latte i komad cheesecakea, subota, 22:47. Njegova kartica.
U tom trenutku, svijet je stao. Srce mi je lupalo tako glasno da sam mislila da će me prolaznici čuti. “Zašto bi on bio u kafiću u subotu navečer? S kim?” – pitala sam se, dok su mi ruke drhtale. Nisam imala snage vratiti stvari u pretinac. Samo sam sjedila, gledala u tu gumicu – previše mladu, previše šarenu za mene ili našu kćer Anu.
Kad sam stigla kući u Novi Grad, muž, Dario, sjedio je za stolom i gledao vijesti. “Jesi li kupila mlijeko?” pitao je bez da me pogleda. “Jesam,” odgovorila sam tiho, osjećajući kako mi se glas lomi. Nisam mu rekla ništa. Te noći nisam spavala. U glavi su mi se vrtjele slike: Dario s nekom drugom ženom, smijeh u ‘Portove’, ruke koje se dodiruju preko stola.
Sljedećih dana postala sam detektiv u vlastitom životu. Pratila sam njegove poruke, mirisala njegovu odjeću, gledala ga kako se smije Ani kao da je sve u redu. Svaki njegov izlazak s “prijateljima” bio je nova rana. Moja sestra Ivana primijetila je da nešto nije u redu.
“Šta ti je, Lejla? Izgledaš kao da nisi spavala mjesec dana,” rekla je dok smo pile kafu kod nje.
“Ništa… Samo umor,” slagala sam.
Ali nisam mogla više izdržati. Jedne večeri, kad su djeca zaspala, sjela sam nasuprot Dariju. “Moramo razgovarati,” rekla sam odlučno.
Pogledao me zbunjeno. “Šta je sad?”
Izvadila sam gumicu i račun iz džepa i stavila ih na stol. “Šta je ovo?”
Dario je prvo šutio, a onda se nasmijao nervozno. “To? To je od kolegice s posla. Vozio sam je kući jer joj je auto stao. Popili smo kafu dok smo čekali šlep službu.”
“U subotu navečer? U 11 sati? Dario, nemoj me praviti budalom!”
Glas mi je drhtao, oči su mi bile pune suza. On je šutio, gledao u pod.
“Imaš li nešto s njom?” pitala sam tiho.
Dugo nije odgovarao. Onda je samo rekao: “Nije ono što misliš…”
“Šta onda jest? Reci mi!”
Počeo je pričati o tome kako se osjeća izgubljeno, kako mu fali pažnje, kako ga guši rutina – posao, djeca, krediti, stalne svađe oko sitnica. “Nisam htio ništa ozbiljno… Samo razgovor, malo pažnje…”
Osjećala sam se kao da me neko udario u stomak. Sve što smo gradili godinama – naši planovi za more u Makarskoj, naši zajednički snovi o vikendici na Plitvicama – odjednom su postali laž.
Sljedećih dana kuća nam je bila hladna i tiha. Djeca su osjećala napetost, Ana me pitala: “Mama, jesi li ljuta na tatu?” Nisam znala šta da joj kažem.
Ivana me tješila: “Svi muškarci griješe… Ali ti moraš odlučiti šta želiš. Hoćeš li mu oprostiti ili otići?”
Nisam znala odgovor. Svaki put kad bih pogledala Darija, vidjela bih onu gumicu i račun iz ‘Portove’. Nisam mogla zaboraviti.
Jedne večeri otišla sam sama do ‘Portove’. Sjela sam za isti stol s računa i naručila latte i cheesecake. Gledala sam parove oko sebe – smijali su se, držali za ruke. Pitala sam se gdje smo mi nestali među svim tim obavezama i brigama.
Kad sam se vratila kući, Dario me čekao budan.
“Lejla… Žao mi je. Ne znam šta da radim bez tebe. Ne želim izgubiti porodicu,” rekao je kroz suze koje nikad prije nisam vidjela kod njega.
Plakala sam s njim te noći. Nismo riješili ništa, ali smo barem pričali iskreno prvi put nakon dugo vremena.
Danas još uvijek ne znam šta će biti s nama. Povjerenje je kao staklo – kad pukne, teško ga je zalijepiti bez ožiljaka. Ali pokušavam zbog djece i zbog sebe.
Ponekad se pitam: Da li je moguće oprostiti i zaboraviti? Ili samo učimo živjeti s ranama koje nam ostanu?
Šta biste vi uradili na mom mjestu? Da li biste pokušali spasiti brak ili otišli zauvijek?