Zlatna tajna ispod kuće: Kako sam pronašao blago i izgubio porodicu

“Ne diraj to, Harise!” povikala je Amira dok sam klečao u prašnjavom podrumu, držeći u ruci staru limenu kutiju koju sam upravo iskopao ispod betonske ploče. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Znoj mi je curio niz čelo, a ruke su mi drhtale. Nisam mogao vjerovati svojim očima – u kutiji su bile zlatne poluge, uredno složene, svaka sa žigom iz doba Austro-Ugarske.

“Amira, pogledaj ovo… ovo je pravo blago!” prošaptao sam, ali ona je samo odmahivala glavom, lice joj je bilo blijedo kao zid iza nje. “Zatvori to. Ništa dobro ne dolazi iz ovakvih stvari,” rekla je tiho, ali odlučno. Nisam je poslušao. Nisam mogao. U tom trenutku, pohlepa je bila jača od razuma.

Sve je počelo sasvim obično – odlučili smo renovirati stari podrum kuće koju sam naslijedio od djeda u sarajevskom naselju Grbavica. Kuća je bila stara, puna vlage i mirisa prošlih vremena. Amira i ja smo sanjali o novom početku, o prostoru za našu djecu, Lejlu i Tarika. Ali kad sam tog jutra čekićem udario u pod i začuo šuplji zvuk, nisam ni slutio da će taj trenutak promijeniti sve.

Prvih nekoliko dana nakon otkrića bili su kao iz magle. Nisam mogao spavati. Svaki put kad bih zatvorio oči, vidio bih sjaj zlata. Počeo sam istraživati – koliko vrijedi, kome pripada, kako ga mogu unovčiti bez da privučem pažnju. Amira je bila sve udaljenija. “Haris, ovo nije naše. Možda pripada nekoj porodici koja je ovdje živjela prije rata. Možda su ga sakrili od zla,” govorila je.

Ali ja nisam mogao stati. Počeo sam lagati – prvo Amiri, onda prijateljima, pa čak i djeci. Novac me promijenio prije nego što sam ga uopće dotaknuo. Počeo sam trošiti na sitnice: novi telefon, skupi sat, večere u restoranima u kojima nikad prije nismo bili. Amira je šutjela, ali vidio sam prezir u njenim očima.

Jedne večeri, dok su Lejla i Tarik spavali, Amira me suočila.

“Haris, šta se dešava s tobom? Gdje si nestao onaj čovjek kojeg sam voljela? Ovo zlato… ono nas truje!”

“Ne dramatiziraj! Ovo je naša prilika! Cijeli život smo se borili s kreditima i dugovima! Sad napokon možemo živjeti kao ljudi!” viknuo sam, glas mi je bio grubiji nego što sam želio.

“Ali po koju cijenu?” pitala je tiho.

Nisam imao odgovor.

Vijest o zlatu se brzo proširila. Prvo je došao moj brat Emir – uvijek gladan novca, uvijek spreman na prevaru. “Čuo sam da si nešto našao dolje… znaš da pola toga pripada meni! Djedova kuća je bila i moja!” vikao je pred djecom. Počeli smo se svađati svaki dan. Majka je plakala na telefon: “Djeco moja, šta vam to treba? Zar ste zaboravili šta znači porodica?”

Prijatelji su se počeli ponašati čudno – neki su me izbjegavali, drugi su dolazili s čudnim prijedlozima i ponudama. Jedan dan me posjetio Adnan, moj najbolji prijatelj iz djetinjstva.

“Haris, hajde da zajedno investiramo… imam čovjeka koji zna kako oprati novac…”

Gledao sam ga i shvatio da više nikome ne vjerujem. Svi su željeli komad mog blaga.

Najgore od svega bilo je što sam izgubio povjerenje vlastite djece. Lejla me gledala kao stranca. Tarik je prestao pričati sa mnom. Amira mi je rekla da razmišlja o razvodu.

Jedne noći sjedio sam u podrumu, okružen zlatom koje mi je donijelo samo nesreću. Sjetio sam se djedovih riječi: “Sine, prava vrijednost nije u onome što imaš, nego u onome što jesi.”

Ali bilo je kasno.

Amira je otišla s djecom kod svoje majke. Emir me tužio za dio nasljedstva. Prijatelji su nestali ili me izdali. Ostao sam sam u praznoj kući punoj zlata koje više nije imalo nikakvu vrijednost.

Ponekad sjedim u mraku podruma i pitam se: Da mogu vratiti vrijeme, bih li opet otvorio tu kutiju? Je li bogatstvo vrijedno više od ljubavi i povjerenja koje sam izgubio?

Šta vi mislite – postoji li blago koje vrijedi više od porodice?