Zvuk tišine: Kako sam izgubio srce među strojevima
“Opet si zaboravio isključiti svjetlo, Ivane!” začuo sam mamin glas kroz interfon, dok sam sjedio u dnevnoj sobi okružen tišinom koju su prekidali samo zvukovi mojih pametnih uređaja. “Ne brini, mama, sve je pod kontrolom. Aplikacija će to riješiti,” odgovorio sam, ni ne podižući pogled s ekrana. U tom trenutku, Alexa je automatski prigušila svjetla, a Roomba je krenula usisavati pod ispod mojih nogu. Sve je bilo savršeno sinkronizirano – osim mene.
Nisam uvijek bio takav. Nekad sam volio gužvu u kući, miris svježe pečenih kiflica i zvuk smijeha moje mlađe sestre Lejle. Ali otkad sam se zaposlio u IT firmi u Zagrebu, sve se promijenilo. Automatizacija mi je postala spas – nije bilo više potrebe za razgovorima, dogovorima ili kompromisima. Sve što sam trebao bila je aplikacija.
“Ivane, kad ćeš doći kući? Tata pita treba li ti nešto iz dućana,” stigla je poruka na WhatsAppu. Nisam odgovorio. Nisam znao što da kažem. Moj stan u Novom Zagrebu bio je savršeno opremljen – pametni hladnjak naručivao je hranu, robot-kuhar pripremao večeru, a digitalni kalendar podsjećao me na sve važne datume. Osim jednog: Lejlin rođendan.
Tog jutra, dok sam žurio na posao, Alexa me podsjetila: “Danas je Lejlin rođendan. Želite li poslati čestitku?” Samo sam promrmljao: “Pošalji.” I nastavio dalje. Nisam ni primijetio koliko su mi ruke bile hladne dok sam tipkao po ekranu.
Na poslu su svi pričali o najnovijem softveru za automatizaciju doma. “Zamisli, možeš upravljati cijelim stanom iz kreveta!” uzbuđeno je govorio kolega Dario. Svi su se smijali i divili novim mogućnostima, ali meni je nešto nedostajalo. U pauzi za ručak sjetio sam se kako smo nekad Lejla i ja igrali Čovječe ne ljuti se na podu dnevne sobe, dok je mama vikala iz kuhinje da dođemo jesti.
Te večeri vratio sam se u stan i zatekao ga savršeno čistog, mirisnog, ali jezivo tihog. Nije bilo ničijeg glasa osim mog vlastitog odraza u staklu prozora. Sjeo sam za stol i gledao kako robot-kuhar servira večeru. Hrana je bila ukusna, ali bez duše. U tom trenutku zazvonio je mobitel.
“Ivane? Jesi dobro?” bio je to tata. Njegov glas bio je topao, pomalo zabrinut.
“Dobro sam, tata. Sve je u redu,” slagao sam.
“Znaš… Lejla te čekala cijeli dan. Nije htjela rezati tortu dok ne dođeš ili barem nazoveš. Znaš kakva je ona…”
Osjetio sam knedlu u grlu. Nisam znao što reći.
“Možda bi mogao doći sutra na ručak? Mama pravi sarmu… Tvoja omiljena,” pokušao je tata popraviti situaciju.
“Vidjet ću… Imam puno posla,” odgovorio sam i prekinuo poziv.
Te noći nisam mogao spavati. Gledao sam u strop i slušao zujanje klima uređaja. Poželio sam čuti Lejlin smijeh ili maminu pjesmu iz kuhinje. Poželio sam osjetiti toplinu doma koju nijedna aplikacija nije mogla zamijeniti.
Sljedećeg jutra probudio me zvuk poruke: “Ivane, jesi li dobro? Nedostaješ nam.” Bila je to Lejla. Prvi put nakon dugo vremena osjetio sam suze na obrazima.
Odlučio sam otići kući. Bez robota, bez aplikacija – samo ja i torba s nekoliko stvari. Kad sam stigao pred vrata roditeljske kuće u Travnom, srce mi je lupalo kao da imam 16 godina.
Mama me dočekala raširenih ruku: “Evo ga moj sin!” Tata je samo klimnuo glavom i nasmiješio se ispod brkova. Lejla me zagrlila kao da me nije vidjela godinama.
Za stolom smo pričali satima – o poslu, o starim prijateljima iz kvarta, o tome kako su susjedi renovirali stan i kako je baka izgubila naočale pa ih tražila po cijeloj zgradi. Smijali smo se do suza.
Navečer mi je Lejla prišla dok smo prali suđe.
“Znaš, Ivane… Nije važno koliko imaš pametnih uređaja ili koliko ti je stan moderan. Važno je tko te čeka kad dođeš kući.”
Te riječi su me pogodile ravno u srce.
Vratio sam se u svoj stan s osjećajem da nešto moram promijeniti. Isključio sam sve uređaje na jedan dan i pozvao prijatelje iz srednje škole na večeru. Prvi put nakon dugo vremena kuhao sam ručno – špagete s umakom od rajčice po maminom receptu.
Smijali smo se, pričali viceve i prisjećali se starih dana kad smo zajedno išli na Jarun biciklima. Stan više nije bio tih – ispunio ga je zvuk života.
Shvatio sam da nijedna tehnologija ne može zamijeniti toplinu ljudskog dodira, iskreni razgovor ili zagrljaj voljene osobe.
Danas još uvijek koristim pametne uređaje – ali više ne dopuštam da oni upravljaju mojim životom. Naučio sam cijeniti tišinu samo kad znam da iza nje stoji mir, a ne praznina.
Ponekad se pitam: Koliko nas je zamijenilo prave razgovore porukama? Koliko nas misli da su strojevi dovoljni da popune praznine koje samo ljudi mogu ispuniti?