Bježanje od kuće: Priča o ljubavi, krivnji i slobodi
“Ivana, ako se ne vratiš večeras, nemoj mi se više nikad javljati!” Majčin glas parao je tišinu sobe, a ja sam stajala na pragu, drhteći od straha i srama. U rukama sam stiskala ruksak, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Pogledala sam prema bratu, Dini, koji je ležao na kauču, blijed i umoran, ali s blagim osmijehom koji mi je davao snagu. “Ivana, idi… Zaslužuješ svoj život,” šapnuo je, a ja sam znala da ga možda više nikad neću vidjeti.
Majka je stajala ispred mene, lice joj je bilo iskrivljeno od bijesa. “Ti si sebična! Kako možeš ostaviti vlastitog brata? Sve sam žrtvovala za vas, a ti mi ovako vraćaš!” Suze su mi navirale na oči, ali nisam mogla više. Godinama sam bila ta koja je ustajala noću kad Dino ima napadaje, ta koja je kuhala, čistila, išla po lijekove. Majka je uvijek imala vremena za tuđe probleme, ali za mene – nikad.
“Mama, ne mogu više… Gušiš me!” povikala sam, prvi put u životu podigla glas na nju. “Samo želim malo mira! Samo jedan dan da ne osjećam krivnju!”
Njezina šamarčina odjeknula je hodnikom. “Odlazi! I nemoj se vraćati!”
Tako sam otišla. Prvi dani u Zagrebu bili su kao san – ili možda noćna mora. Spavala sam kod prijateljice Lejle u malom stanu na Trešnjevci. Lejla me grlila svaku večer prije spavanja: “Zaslužuješ biti sretna, Ivana. Nisi ti kriva što Dino nije zdrav. Nisi ti kriva što tvoja mama ne zna voljeti.”
Ali svako jutro budila sam se s knedlom u grlu. Na mobitelu bi me čekale poruke:
“Jesi li sretna sada kad si nas uništila?”
“Dino te traži cijelu noć. Kako možeš spavati mirno?”
“Bog sve vidi. Platit ćeš za ovo.”
Nisam odgovarala. Nisam imala snage. Počela sam raditi u kafiću kod Glavnog kolodvora; gazda Zoran bio je grub ali pravedan. “Svi mi nosimo svoje križeve, mala,” rekao bi dok bi čistio šank. “Al’ život ide dalje. Ne okreći se previše unazad – vrat ti otvrdne.”
Jedne večeri, dok sam brisala stolove, u kafić su ušli dva policajca. Srce mi je stalo – pomislila sam da su došli po mene. Ali samo su naručili kavu i otišli. Ipak, cijelu noć nisam spavala.
Lejla me pokušavala oraspoložiti: “Ajde, idemo na Jarun! Malo zraka, malo smijeha…” Ali ja sam stalno gledala mobitel, čekajući još jednu poruku mržnje.
Jedne subote, dok sam sjedila na klupi uz Savu, zazvonio je mobitel. Bio je to Dino.
“Ivana?” Glas mu je bio slab.
“Dino! Kako si? Je li sve u redu?”
“Mama stalno plače… Kaže da si nas izdala. Ali ja znam da nisi… Samo… Fališ mi.” Glas mu je zadrhtao.
Suze su mi potekle niz lice.
“I ti meni fališ, Dine… Ali nisam mogla više izdržati. Znaš da te volim?”
“Znam… Samo… Vrati se kad možeš. Samo da te vidim još jednom.”
Te noći nisam oka sklopila. U glavi su mi odzvanjale majčine riječi: “Sve sam žrtvovala za vas!” Je li to istina? Ili je samo tražila nekoga da nosi njezin teret?
Tjedni su prolazili. Počela sam upisivati večernju školu – željela sam postati medicinska sestra, možda baš zbog Dine. Upoznala sam Vedrana, studenta prava iz Osijeka; bio je nježan i pažljiv, ali svaki put kad bi me zagrlio osjetila bih val krivnje.
Jedne večeri Lejla me pitala: “Ivana, što bi napravila da ti se mama pojavi na vratima? Bi li joj oprostila?”
Nisam znala odgovoriti.
Nakon nekoliko mjeseci stigla je poruka od susjede Mirele: “Dino nije dobro. Mama ne zna što da radi.”
Srce mi se steglo. Nisam mogla ostati ravnodušna.
Otišla sam kući prvi put nakon pola godine. Majka me dočekala na vratima – oči crvene od plača, lice umorno i starije nego ikad.
“Ivana…” prošaptala je.
Prošla sam pored nje bez riječi i otrčala do Dine. Bio je slab, ali nasmiješen kad me ugledao.
“Znao sam da ćeš doći,” rekao je tiho.
Majka je stajala na vratima sobe.
“Znam da misliš da sam loša majka,” rekla je slomljenim glasom. “Ali bojala sam se… Bojala sam se ostati sama s njim… Bojala sam se da ću ga izgubiti…”
Prvi put u životu vidjela sam njezinu ranjivost.
Sjele smo zajedno uz Dinov krevet – tri slomljene duše koje pokušavaju pronaći put do oprosta.
Nisam znala hoću li ikada moći zaboraviti sve ružne riječi i udarce, ali znala sam jedno: moram oprostiti zbog sebe, ne zbog nje.
Danas živim sama u malom stanu na Knežiji. Dino mi šalje poruke svaki dan; majka rijetko piše, ali kad napiše – više nema mržnje u njenim riječima.
Ponekad se pitam: Jesam li bila sebična što sam pobjegla? Ili sam napokon naučila voljeti sebe? Može li se oprostiti prošlost koja nas je oblikovala – ili ćemo zauvijek ostati zarobljeni u njoj?