Dvije godine tišine: Moja kćerka me više ne želi vidjeti

“Znaš li ti, Jasmina, kako je to kad ti dijete ne odgovori na rođendansku poruku?” upitala sam tiho, dok smo sjedile u mojoj maloj kuhinji, a miris štrudle od jabuka ispunjavao prostor. Jasmina je spustila šalicu čaja i pogledala me s onim blagim suosjećanjem koje mi je uvijek bilo i utjeha i podsjetnik na moju samoću.

“Ela, možda je samo zauzeta… Znaš kako je danas s mladima.”

Nasmiješila sam se, ali gorčina mi je zapela u grlu. Dvije godine. Dvije godine otkako mi je Lejla, moja jedina kćerka, posljednji put poslala poruku. Ni poziva, ni čestitke za Božić, ni za Bajram, ni za moj rođendan. Samo tišina.

Nekad mislim da sam sve to zaslužila. Možda sam bila previše stroga kad je bila mala. Možda sam previše očekivala od nje kad je upisala fakultet u Zagrebu. Sjećam se kako sam joj govorila: “Lejla, moraš biti najbolja, moraš iskoristiti priliku koju ja nisam imala.” A ona bi šutjela, gledala kroz prozor, kao da traži izlaz iz mojih riječi.

Prije dvije godine, na onaj hladni studeni dan, posvađale smo se. Došla je iz Zagreba na vikend, a ja sam joj prigovorila zbog dečka – Amira. Nije mi se sviđao. Bio je iz Tuzle, bez stalnog posla, stalno je mijenjao planove. “On nije za tebe!” vikala sam. “Zaslužuješ bolje!”

Lejla je tada prvi put podigla glas na mene. “Mama, ti nikad nisi zadovoljna! Nikad ne vidiš mene, samo svoje strahove!”

Te večeri je otišla kod prijateljice. Sutradan se vratila po stvari i rekla: “Ne mogu više ovako. Trebam prostor. Molim te, nemoj me zvati.” I otišla je.

Prvih mjesec dana sam svaki dan slala poruke. Pisala sam joj o svemu – o cvijeću koje je posadila u dvorištu, o susjedi Veri koja je opet izgubila ključeve, o tome kako mi nedostaje njen smijeh dok gledamo stare serije na HRT-u. Nije odgovorila ni na jednu.

Jasmina mi često govori da pustim. “Djeca se vrate kad im trebaš”, kaže ona. Ali meni ne treba da mi dođe kad joj nešto zatreba – treba mi da znam da je dobro, da nije sama, da me nije zaboravila.

Ponekad sanjam da mi dolazi na vrata, nasmijana kao nekad kad bi donijela peticu iz matematike. U snu joj kažem: “Oprosti, Lejla.” A ona me zagrli i kaže: “Znam, mama.” Ali onda se probudim i shvatim da su snovi jedino mjesto gdje još razgovaramo.

Prošlog ljeta sam srela Amira na pijaci u Sarajevu. Prepoznao me odmah i zastao nesigurno. “Dobar dan, gospođo Ela…”

“Kako je Lejla?” upitala sam prije nego što sam ga stigla pozdraviti.

Pogledao je u stranu. “Dobro je… Radi puno. Znači joj što pitate.”

Htjedoh ga pitati zašto mi se ne javlja, ali riječi su mi zaplele u grlu. Samo sam kimnula glavom i otišla.

Navečer sam dugo sjedila uz prozor, gledala svjetla grada i pitala se gdje sam pogriješila. Jesam li trebala pustiti da voli koga hoće? Jesam li trebala biti manje stroga? Ili sam samo željela najbolje za nju?

Moja sestra Marija kaže da su današnja djeca drugačija. “Ela, oni žive svoj život. Ne možeš ih vezati za sebe kao što su naši roditelji nas vezali.” Ali ja nisam htjela vezati Lejlu – samo sam htjela biti dio njenog života.

Ponekad mislim da bi bilo lakše da imam još djece ili unučadi oko sebe. Ali život nije tako htio. Moj muž Ivan umro je prije deset godina od raka pluća. Otkad je otišao, Lejla i ja smo bile same protiv svijeta – ili sam barem tako mislila.

Sada su mi dani ispunjeni šutnjom i čekanjem. Svaki put kad zazvoni telefon, srce mi preskoči od nade – možda je to ona? Ali uvijek bude neka reklama ili susjeda koja treba šećera.

Jasmina mi donosi radost svojim posjetama, ali ništa ne može zamijeniti Lejlin glas. Nedavno mi je donijela kolač i rekla: “Ela, napiši joj pismo. Pravo pismo, rukom napisano. Možda će to dotaknuti njeno srce.” Pisala sam cijelu noć – o tome koliko mi nedostaje, koliko žalim zbog svega što sam rekla i učinila.

Pismo sam poslala na adresu koju mi je Amir dao. Prošlo je mjesec dana – nema odgovora.

Nekad se pitam ima li smisla nadati se više? Ili sam samo sebična što ne mogu pustiti? Možda bi Lejli bilo lakše da me nema – možda bi tada pronašla svoj mir.

Ali onda pogledam njenu sliku na polici iz djetinjstva – ona mala djevojčica s kikicama i osmijehom punim povjerenja – i srce mi se slomi iznova.

Možda će jednog dana pročitati ovo pismo ili doći na vrata s osmijehom koji mi toliko nedostaje. Do tada ću čekati – jer majka nikad ne prestaje čekati svoje dijete.

Kažu da vrijeme liječi sve rane, ali što ako vrijeme samo produbljuje prazninu? Što biste vi učinili na mom mjestu? Da li biste nastavili čekati ili biste pokušali zaboraviti?