Ispod Majčinog Krova: Moja Borba za Slobodu
“Opet si zaboravio ugasiti svjetlo u hodniku! Koliko puta sam ti rekla, Adnane?” Majčin glas para tišinu stana, a meni se srce stegne kao da imam deset, a ne četrdeset godina. Pogledam prema prozoru, prema onoj istoj ulici na Grbavici kojom sam kao dijete trčao s Edinom i Lejlom, sanjajući o velikim stvarima. Sada, dok stojim u pidžami, osjećam se kao zarobljenik u vlastitom domu.
“Izvini, mama. Nije mi bila namjera,” promrmljam, ali ona već odlazi u kuhinju, mrmljajući nešto o računu za struju. U tom trenutku zazvoni moj mobitel. Na ekranu piše: “Lejla”. Prijateljica iz djetinjstva, jedina koja još uvijek zove, iako joj je već dosadilo slušati moje izgovore.
“Adnane, hajde na kafu večeras. Dosta je više sjedenja s mamom. Imaš četrdeset godina!”
“Ne mogu večeras, Lejla. Mama je loše spavala…”
“Znaš li ti koliko si puta to rekao ove godine?”
Šutim. Znam. Previše puta.
Majka ulazi u dnevni boravak s tanjirom punim hurmašica. “Evo, pojedi nešto. Izgledaš blijedo. Jesi li dobro? Možda ti treba doktor?”
“Dobro sam, mama. Samo sam umoran.”
Ona me pogleda onim pogledom koji govori: ‘Ti si sve što imam.’ Taj pogled me guši više od svih njenih riječi.
Navečer sjedim na balkonu, gledam svjetla grada i pitam se gdje sam pogriješio. Svi moji prijatelji imaju svoje živote, djecu, stanove, čak i kredite koje proklinju. Ja imam majku i sobu punu uspomena na djetinjstvo koje nikad nije završilo.
Sjećam se dana kad je otac otišao. Imao sam devet godina. Majka je tada rekla: “Sada smo samo ti i ja.” Od tada sam joj bio sve: sin, prijatelj, rame za plakanje. Nikad nije tražila pomoć od drugih. Nikad nije pustila nikoga blizu. Ni mene.
Godinama sam pokušavao pronaći posao izvan Sarajeva, ali svaki put kad bih spomenuo odlazak, ona bi završila u bolnici s povišenim pritiskom ili bi danima šutjela. “Šta ćeš ti tamo sam? Ko će te paziti? Ko će meni donijeti lijekove?”
Jednom sam pokušao otići kod rođaka u Zagreb na mjesec dana. Prva sedmica bila je kao san: sloboda, tišina, vlastiti ritam. Druga sedmica – pozivi svaki sat, suze preko telefona, prijetnje da će joj srce stati ako se ne vratim. Vratio sam se.
Prošle godine umro je amidža Hasan. Na dženazi su svi pričali o tome kako je njegov sin Emir došao iz Njemačke s porodicom. Majka je šaptala: “Vidiš li ti to? Otišao je i sad ga nema kad treba pomoći.” Pogledala me kao da mi poručuje: “Nemoj ni pomišljati.”
Jedne noći nisam mogao spavati. Ustao sam i našao majku kako sjedi u mraku kuhinje.
“Mama, zašto me ne pustiš da živim svoj život?”
Pogledala me iznenađeno, kao da sam rekao nešto nerazumno.
“Ti si moj život, Adnane. Šta bih ja bez tebe?”
“A šta bih ja bez sebe?”
Nastala je tišina koju ni sat na zidu nije mogao prekinuti.
Sljedećih dana pokušavam biti hrabriji. Prijavljujem se za posao u Mostaru. Lejla mi šalje oglase za stanove. Svaki put kad otvorim e-mail osjetim krivnju kao da varam majku.
Jednog popodneva dolazi tetka Azra na kafu.
“Adnane, sine, vrijeme je da misliš na sebe. Tvoja mama te voli, ali ne možeš cijeli život biti njen čuvar. I ona mora naučiti biti sama.”
Majka šuti cijelo vrijeme dok tetka priča. Kad Azra ode, majka mi kaže:
“Ne slušaj nikoga osim mene. Oni ne znaju kako nam je bilo kad nas je tvoj otac ostavio. Ti si mi sve na svijetu!”
Te noći sanjam da trčim kroz tunel bez kraja, a majčin glas odjekuje iza mene: “Vrati se! Vrati se!”
Probudim se sav u znoju i shvatim – ako ne napravim korak sada, nikad neću.
Sutradan sjedam s majkom za sto.
“Mama, dobio sam posao u Mostaru. Moram otići.”
Oči joj se pune suzama.
“Zar me ostavljaš samu?”
“Ne ostavljam te, mama. Samo želim pokušati živjeti svoj život. Dolazit ću često. Brinut ću o tebi koliko mogu, ali moram pokušati biti svoj čovjek.”
Plače dugo i tiho. Ja sjedim pored nje i osjećam kako mi srce puca na pola.
Dani prolaze u pripremama za odlazak. Svaka stvar koju pakujem nosi težinu prošlosti – stara slika iz škole, dres Željezničara iz 1997., knjiga koju mi je poklonila za rođendan kad sam imao dvanaest.
Na dan odlaska majka stoji na vratima i drži me za ruku kao kad sam bio dijete.
“Ako ti bude teško… vrati se kući.”
Grlim je najjače što mogu.
U vozu prema Mostaru gledam kroz prozor i pitam se: Jesam li sebičan što želim svoj život? Hoće li ona preživjeti moju odsutnost ili će tek tada naučiti živjeti?
Možda svi mi moramo jednom presjeći pupčanu vrpcu – ali zašto to toliko boli?
Šta vi mislite – jesam li pogriješio što sam otišao ili je to jedini način da konačno postanem svoj čovjek?