Izgubljeno povjerenje: Priča o majci koju je vlastita kći osudila

“Ne mogu vjerovati da mi to radiš, mama!” vrištala je Petra, moja kći, dok su joj suze klizile niz lice. Stajala sam nasred dnevnog boravka, drhteći, dok je moj muž Dario šutke gledao u pod. U tom trenutku, sve što sam znala o svojoj obitelji raspalo se kao staklo pod čekićem.

Petra je imala sedamnaest godina i bila je u onoj fazi kad misli da su svi protiv nje. Ali ovo… ovo nisam očekivala. “Petra, molim te, reci mi što sam to napravila?” pitala sam, glasom koji je jedva izlazio iz mene. “Znaš ti dobro!” viknula je, a ja sam osjetila kako mi se srce steže. Dario je samo šutio. Uvijek je šutio kad je trebalo nešto reći.

Sve je počelo prije mjesec dana. Petra se vratila iz škole uplakana, ali nije htjela reći što se dogodilo. Pokušavala sam doprijeti do nje, ali svaki moj pokušaj završio bi svađom. Onda su počele stizati poruke od roditelja iz razreda. Netko je proširio glasine da sam ja, navodno, prijavila Petru zbog krađe u školi. Nisam imala pojma o čemu govore.

“Mama, svi me mrze zbog tebe!” urlala je jednog dana. “Ti si ih nazvala! Ti si rekla razrednici!” Nisam mogla vjerovati što čujem. “Petra, nikad to ne bih napravila! Zašto bi mi to radila?” Ali ona nije htjela slušati.

Dario je bio hladan kao led. “Možda si stvarno pretjerala ovaj put,” rekao mi je jedne večeri dok smo sjedili za stolom. “Znaš da si uvijek bila stroga prema njoj.” Pogledala sam ga s nevjericom. “Dario, zar stvarno misliš da bih mogla tako nešto?” On je samo slegnuo ramenima.

Počela sam gubiti tlo pod nogama. Ljudi u selu su me izbjegavali. U trgovini bi šaptali iza mojih leđa. Moja sestra Ivana me zvala sve rjeđe, a kad bi se javila, bila bi hladna i kratka. “Snježana, možda si stvarno trebala biti blaža prema Petri… znaš kakva su djeca danas.”

Noći su bile najgore. Ležala bih budna, slušajući tišinu kuće koja više nije bila dom. Dario bi spavao na kauču, a Petra bi zaključavala vrata svoje sobe. Osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu.

Jednog dana, dok sam brisala prašinu s polica, pronašla sam Petrin dnevnik ispod hrpe knjiga. Nisam ga htjela čitati, ali ruke su mi same posegnule za njim. Stranice su bile pune bijesa i tuge. Pisala je o tome kako se osjeća neshvaćeno, kako misli da joj nitko ne vjeruje. Ali nigdje nije pisalo da sam ja prijavila krađu.

Odlučila sam razgovarati s razrednicom, gospođom Marijom. Srela sam je ispred škole i zamolila za nekoliko minuta razgovora. “Gospođo Marija, molim vas, recite mi tko vas je nazvao zbog krađe?” upitala sam drhteći.

Pogledala me iznenađeno. “Snježana, vi niste bili ta osoba. To je bio anonimni poziv. Nikada nisam ni pomislila da ste vi.” Osjetila sam olakšanje pomiješano s bijesom. Netko je namjerno želio da ispadne kao da sam ja kriva.

Kad sam to ispričala Dariju i Petri, nisu mi vjerovali. “Naravno da će te sad štititi,” rekla je Petra kroz zube. Dario je samo odmahnuo glavom.

Tjedni su prolazili u tišini i hladnoći. Počela sam izbjegavati kuću, radije bih satima šetala po selu nego gledala lica svoje obitelji koja mi više nisu vjerovala.

Jedne večeri došla sam kući i zatekla Petru kako plače u kuhinji. “Petra?” pitala sam tiho. Pogledala me crvenih očiju. “Mama… oprosti…” šapnula je.

Saznala je istinu od prijateljice koja je slučajno čula razgovor između dvije djevojke iz razreda – one su bile te koje su anonimno prijavile krađu i sve svalile na mene kako bi zaštitile sebe.

Ali šteta je već bila učinjena.

Dario me pokušao zagrliti, ali ja sam se povukla. “Godinama ste mi okretali leđa zbog laži,” rekla sam kroz suze. “Kako da vam opet vjerujem? Kako da opet budem vaša majka i supruga kad ste me tako lako odbacili?”

Petra me molila za oprost danima, ali ja nisam znala kako ponovno otvoriti srce koje su oni tako lako slomili.

Prošle su godine otkako se to dogodilo. Živim sama u malom stanu u Osijeku. Petra mi piše pisma, Dario šalje poruke za rođendan i Božić, ali ja još uvijek ne znam mogu li im oprostiti.

Ponekad sjedim uz prozor i gledam kišu kako pada po praznim ulicama i pitam se: Je li moguće ponovno izgraditi povjerenje kad jednom bude uništeno? Ili su neke rane jednostavno preduboke da bi ikada zacijelile?