Između dvije vatre: Kad muž ne može reći majci da ne možemo imati djecu
“Ivana, kad ćete nam napokon podariti unuče?” Glas gospođe Milene, moje svekrve, odjeknuo je kroz kuhinju kao hladan vjetar. Zastala sam s rezanjem kruha, ruke su mi zadrhtale. Dario je sjedio za stolom, pogled prikovan za tanjur, kao da proučava svaku mrvicu na njemu. Nitko nije odgovorio. U zraku je visjela tišina, gusta i teška.
“Znaš, kad sam ja bila tvojih godina, već sam imala dvoje djece. Nije se čekalo toliko dugo…” nastavila je Milena, a ja sam osjećala kako mi obrazi gore od srama i nemoći. Pogledala sam Darija, tražeći podršku, ali on je samo još dublje zario pogled u tanjur. U tom trenutku poželjela sam nestati, ispariti iz te kuhinje, iz tog života.
Nakon ručka, dok smo prali suđe, šaptala sam Dariju: “Molim te, reci joj. Ne mogu više izdržati.” On je samo odmahnuo glavom. “Ivana, nije sad vrijeme. Znaš kakva je mama. Ne bi to dobro podnijela.”
“A ja? Ja to podnosim svaki dan!” glas mi je zadrhtao. “Koliko još moram šutjeti? Koliko još moram biti kriva što ne možemo imati dijete?”
Dario je uzdahnuo i izašao iz kuhinje, ostavljajući me samu s hrpom suđa i još većom hrpom tuge.
Na povratku kući kroz uske ulice Novog Zagreba, gledala sam kroz prozor tramvaja. Svuda oko mene žene s djecom, kolica, smijeh. Osjećala sam se kao da stojim iza stakla, promatračica tuđih života.
Naša borba s neplodnošću traje već četiri godine. Prošli smo sve – pretrage, lijekove, umjetne oplodnje. Svaki mjesec nova nada i novo razočaranje. Liječnik nam je prošle zime rekao da su šanse minimalne. Dario je tada rekao: “Bit ćemo mi dobro i sami.” Ali nisam bila sigurna vjeruje li u to ili samo pokušava utješiti sebe.
Najgore od svega bila je šutnja. Dario nije mogao reći majci istinu. Bojao se njezine reakcije, njezinih suza i optužbi. A ja sam svaki put bila ta koja je podnosila poglede i komentare.
Jedne večeri, dok smo sjedili na balkonu našeg malog stana u Travnom, skupila sam hrabrost.
“Dario, ako ti ne možeš reći svojoj mami, ja ću joj reći. Ne mogu više živjeti ovako.”
Pogledao me s nevjericom. “Ivana, molim te… Znaš da ona to neće razumjeti. Počet će kriviti tebe ili mene…”
“Već me krivi! Svaki njezin pogled govori više od riječi!”
Tišina je trajala dugo. Samo su se čuli zvukovi tramvaja u daljini i lavež pasa iz susjedstva.
Sljedeće nedjelje opet smo bili kod Milene na ručku. Ovog puta nisam mogla šutjeti.
“Milena,” počela sam tiho dok smo ostale same u kuhinji, “znam da se pitaš zašto nemamo djecu. Nije to zato što ne želimo… nego zato što ne možemo.” Glas mi je zadrhtao.
Milena me pogledala kao da sam joj upravo rekla da joj je netko umro. “Što to pričaš? Kako ne možete? Pa mladi ste! Danas medicina čuda radi!”
“Pokušali smo sve…” suze su mi navrle na oči. “Ali ne ide. Liječnici su rekli da su šanse gotovo nikakve.”
Milena je stajala nepomično nekoliko sekundi, a onda je odmahnula rukom: “Ma gluposti! Samo trebaš manje raditi i više se odmarati! Ja sam rodila tvog Darija kad sam bila mlađa od tebe!”
U tom trenutku ušao je Dario. Pogledao me pa majku.
“Mama… Ivana govori istinu,” rekao je tiho. “Nije do nje. Nije ni do mene. Jednostavno… tako nam je suđeno.”
Milena je sjela za stol i počela plakati. “Što sam Bogu skrivila da nemam unuka? Što će selo reći? Svi već imaju unučiće…”
Dario ju je pokušao utješiti, ali ona ga je odgurnula.
Te večeri smo otišli kući bez riječi. U tramvaju smo sjedili jedno pored drugog kao stranci.
Sljedećih tjedana Milena nije zvala ni mene ni Darija. Osjećala sam olakšanje i tugu istovremeno. Kao da sam izgubila bitku koju nisam ni željela voditi.
Jednog dana zazvonio mi je mobitel. Bila je to Milena.
“Ivana… oprosti ako sam bila gruba. Nisam znala… Nisam htjela da patiš zbog mene.”
Nisam znala što reći. Suze su mi tekle niz lice.
“Možda jednog dana… možda se ipak dogodi čudo,” rekla je tiho.
“Možda,” odgovorila sam.
Dario me zagrlio kad sam mu ispričala razgovor.
“Znaš,” rekao je, “možda nikad nećemo imati dijete, ali imamo jedno drugo.” Prvi put nakon dugo vremena povjerovala sam mu.
Ali ponekad se pitam – koliko žena oko nas nosi isti teret šutnje? Koliko nas živi između dvije vatre, pokušavajući zadovoljiti očekivanja koja nisu naša?