Kad Te Pogledam, Vidim Sebe: Priča o Oprostu i Tajnama

“Ne mogu ga uzeti, mama. Ne mogu!” Mirna je plakala, držeći me za ruku tako čvrsto da su mi prsti utrnuli. Bilo je tri sata ujutro, fluorescentna svjetla bolničkog hodnika bacala su hladne sjene po njenom licu. Nikada je nisam vidjela tako slomljenu, a prošla je kroz mnogo toga otkad joj je otac otišao. “Molim te, Sanja… Ne mogu ga ni pogledati.”

Nisam znala što reći. Srce mi je tuklo kao ludo, a u glavi mi je odzvanjalo samo jedno pitanje: kako smo došli do ovoga? Moja kći, moja Mirna, ostavlja svoje dijete u bolnici. Moj unuk, krv moje krvi, ostaje sam među strancima. Nisam imala vremena za suze. Samo sam je zagrlila i šaptala: “Bit će sve u redu. Ja ću otići sutra. Ja ću ga vidjeti.”

Te noći nisam spavala ni minute. U glavi su mi se vrtjele slike iz prošlosti – Mirna kao djevojčica, Mirna koja me pita zašto tata ne dolazi na rođendane, Mirna koja se smije na školskom igralištu, Mirna koja prvi put dolazi kući pijana i viče da joj ništa ne razumijem. Možda joj stvarno nisam nikad dovoljno objasnila koliko je volim.

Ujutro sam obukla najbolju haljinu koju imam i krenula prema bolnici. Hodala sam kroz kišu, mokra do kože, ali nisam osjećala hladnoću. U glavi mi je odzvanjala Mirnina rečenica: “Ne mogu ga ni pogledati.” Što to znači? Što nije u redu s mojim unukom?

Sestra me dočekala na vratima odjela za novorođenčad. “Vi ste baka?” pitala je tiho, kao da se boji što će mi reći. Samo sam kimnula glavom.

“Dijete je zdravo, ali…” zastala je i pogledala me onim pogledom koji sam previše puta vidjela kod liječnika – pogled pun sažaljenja i nelagode. “Možete ga vidjeti.”

Ušla sam u sobu i stala kao ukopana. Moj unuk ležao je u inkubatoru, sitan i crvenkast, ali to nije bilo ono što me šokiralo. Njegove oči – bile su potpuno plave, gotovo prozirne, a koža mu je bila neobično svijetla, gotovo bijela kao snijeg. Sjetila sam se odmah – moj djed iz Like imao je iste takve oči, ali nitko drugi u obitelji nije.

Ali onda sam vidjela nešto drugo – na njegovoj lijevoj ruci, tik iznad zgloba, bio je madež u obliku zvijezde. Isti onakav kakav imam ja. Isti kakav ima Mirna.

Osjetila sam kako mi se noge tresu. Sjedila sam pored inkubatora i gledala ga satima. Toliko pitanja mi je prolazilo kroz glavu: Zašto ga Mirna ne može voljeti? Je li ga napustila zbog njegovog izgleda? Ili zbog nečeg drugog?

Kad sam se vratila kući, Mirna je sjedila za stolom, praznog pogleda. “Vidjela si ga?” pitala je tiho.

“Jesam,” odgovorila sam. “Prelijep je. Ima naše oči i naš madež.”

Mirna je počela plakati još jače nego noć prije. “Ne mogu, mama… Ne mogu ga voljeti! Kad ga pogledam, vidim sve ono što sam izgubila. Njegov otac… On me ostavio čim sam mu rekla da sam trudna. Rekao je da nije spreman za dijete, da ima druge planove… Ja sam bila sama cijelu trudnoću!”

Prišla sam joj i zagrlila je. “Znam kako ti je,” šaptala sam joj u kosu. “I mene je tvoj otac ostavio kad si ti bila mala. Ali ja tebe nikad nisam mogla ostaviti.”

Mirna me pogledala kroz suze: “Ali ja nisam ti! Ja nemam tvoju snagu!”

Tada sam joj ispričala nešto što nikad nikome nisam rekla: “Znaš li da sam i ja jednom htjela pobjeći? Kad si imala tri mjeseca, bila sam na rubu živaca. Nisam imala novca, nisam imala podršku… Ali onda si se nasmijala prvi put i znala sam da moram ostati uz tebe. Nije lako biti majka, Mirna. Ali ljubav dođe kad joj dopustiš.”

Mirna je šutjela dugo vremena. Otišla je u svoju sobu i zaključala vrata.

Sljedećih dana išla sam svaki dan u bolnicu svom unuku. Dala sam mu ime – Luka – po mom ocu koji je uvijek govorio da su djeca najveće blago, čak i kad život nije fer.

Jednog dana, dok sam sjedila pored inkubatora i pričala Luki o našoj obitelji, Mirna se pojavila na vratima sobe. Bila je blijeda i umorna, ali u očima joj se vidjela neka nova odlučnost.

“Mogu li ga držati?” pitala je tiho.

Sestra joj je pomogla da sjedne i stavila Luku u njeno naručje. Mirna ga je gledala dugo vremena bez riječi, a onda mu je poljubila čelo.

“Oprosti mi,” šaptala mu je kroz suze. “Oprosti što te nisam mogla odmah voljeti. Oprosti što sam pobjegla od tebe kao što su svi bježali od mene…”

Plakala sam s njima obje.

Danas Luka ima tri godine i trči po našem dvorištu u Sarajevu kao vihor. Mirna ga voli više od svega na svijetu, ali još uvijek ima dana kad se bori sa svojim demonima.

Ponekad se pitam: koliko nas nosi teret prošlosti koju nismo birali? Koliko nas ima snage oprostiti sebi i krenuti dalje? Možemo li ikada biti slobodni od onoga što su nam drugi učinili?