Mamin Sin i Očeva Sjena: Intervju Koji Je Promijenio Sve
“Mama, zašto tata nikad ne dolazi na moje priredbe?” Tarikovo pitanje odjeknulo je kroz hodnik škole kao grom iz vedra neba. Držala sam ga za ruku, znojnih dlanova, dok smo čekali da nas prozovu na intervju za upis u najprestižniju osnovnu školu u Sarajevu. Srce mi je tuklo kao ludo, ne zbog škole, već zbog istine koju sam godinama pokušavala sakriti – od Tarika, od sebe, od cijelog svijeta.
“Tarik, ljubavi, tata puno radi. Znaš da nas voli, zar ne?” pokušala sam ga umiriti, ali njegove velike smeđe oči nisu mi vjerovale. Osjetila sam težinu njegovog pogleda, kao da me prozire do kosti.
Vrata su se otvorila i ljubazna sekretarica nas je pozvala unutra. U prostoriji su sjedili direktorica, psihologinja i još dvoje nastavnika. Svi su imali one ukočene osmijehe kakve viđam samo na roditeljskim sastancima i sahranama. Tarik je sjeo na stolicu ispred njih, noge mu nisu doticale pod.
“Tarik, reci nam nešto o sebi,” započela je direktorica, gospođa Jurić, glasom koji je bio i blag i strog u isto vrijeme.
Pogledao me je, pa njih. “Ja sam Tarik. Volim crtati i volim kad mama navečer priča priče. Tata… tata često nije kući. Ali mama kaže da nas voli.”
Osjetila sam kako mi se lice žari. Psihologinja je zapisivala nešto u svesku. “A šta bi volio naučiti u školi?”
Tarik je zastao, pogledao kroz prozor. “Volio bih naučiti kako da budem hrabar. Nekad se bojim kad čujem kako se mama i tata svađaju. Mama plače kad misli da ja spavam. Ja bih volio da mogu popraviti to.”
Tišina. Čula sam samo svoje disanje i otkucaje srca. Pogledi su se prebacili na mene. Osjetila sam sramotu, ali i olakšanje – kao da je neko skinuo težak teret s mojih leđa.
“Tarik, jesi li ti često tužan?” pitala ga je psihologinja nježno.
“Nisam tužan kad sam s mamom. Ali kad tata viče, onda jesam. Onda crtam zmajeve koji štite mamu.”
Gospođa Jurić je prekinula tišinu: “Lejla, želite li vi nešto dodati?”
Glas mi je drhtao: “Samo želim najbolje za svog sina. Znam da možda nismo savršena porodica, ali Tarik je dobar dječak. On zaslužuje priliku.”
Nakon intervjua, dok smo izlazili iz škole, Tarik me povukao za ruku: “Mama, jesam li rekao nešto pogrešno? Hoće li me sada primiti?”
Kleknula sam ispred njega na pločniku: “Ne, dušo. Rekao si istinu. I to je najvažnije na svijetu.”
Te noći nisam mogla spavati. Suprug Emir došao je kasno, mirisao je na cigarete i nervozu. “Kako je prošlo?” pitao je bezvoljno.
“Tarik je bio iskren,” odgovorila sam tiho.
“Šta to znači?”
“Rekao im je sve… o našim svađama, o tome kako te nema kući… o meni.”
Emir je šutio dugo, a onda samo sjeo na krevet i pokrio lice rukama.
Sljedeće jutro stigao je poziv iz škole. Primili su Tarika. Rekli su da su impresionirani njegovom iskrenošću i zrelošću za svoje godine.
Ali to nije bio kraj naše priče – to je bio tek početak promjena koje su nas čekale.
Emir se počeo truditi biti više prisutan kod kuće. Nije bilo lako – navike se teško mijenjaju, a rane još teže zacjeljuju. Tarik je počeo crtati manje zmajeva, a više sunaca i osmijeha.
Jedne večeri dok smo zajedno slagali puzzle, Tarik me pogledao i šapnuo: “Mama, sad si ti moj zmaj.” Naslonila sam glavu na njegovo rame i zaplakala – ovaj put od sreće.
Ponekad se pitam: Da li djeca zaista vide više nego što odrasli žele priznati? Možemo li ikada biti dovoljno hrabri da priznamo istinu – sebi i drugima?