Nestala sjena mog sina: Ispovijest jedne majke

“Gospođo Jasna, molim vas, otvorite!” – glas s druge strane vrata bio je slomljen, a šaka je drhtavo udarala po staroj, izgrebanoj kvaki. Otvorila sam vrata i ugledala djevojku s razmazanom maskarom, crvenih očiju, u jakni koja joj je bila prevelika. “Ja sam Lejla… zaručnica vašeg sina Ivana. On je nestao. Već dva tjedna ga nema…”

Zaledila sam se. Ivan? Moj Ivan? Nisam ni znala da ima djevojku, a kamoli zaručnicu. “Uđi, dijete, smiri se…” promrmljala sam, pokušavajući sakriti vlastiti šok. Lejla je sjela na rub kauča, stisnula šalicu čaja koju sam joj pružila i počela plakati još jače. “Jasna, ja ne znam što da radim. Policija kaže da nema tragova nasilja, ali on nikad ne bi otišao bez riječi…”

U meni se sve lomilo. Moj muž Dragan sjedio je u kuhinji, šutio i gledao kroz prozor kao da ga se sve to ne tiče. Naša kći Petra spustila se niz stepenice i šapnula: “Mama, što se događa?” Nisam znala što reći. Osjećala sam se kao da mi netko guli kožu s lica – svaki sloj otkriva novu bol.

Lejla je iz torbe izvukla Ivanovu fotografiju – slikali su se na Vrelu Bosne prošlog proljeća. Gledala sam sina kojeg nisam prepoznala: nasmijan, zagrlio je tu djevojku kao da mu je cijeli svijet. “Zašto mi nikad nije rekao za tebe?” pitala sam tiho. Lejla je slegnula ramenima: “Rekao je da vaša obitelj ne bi razumjela… Da Dragan ne bi prihvatio muslimanku u kući.”

Osjetila sam kako mi srce tone. Dragan je uvijek bio tvrdoglav, pogotovo kad su u pitanju bile razlike između ljudi. “To nije istina… Ivan zna da ga volim više od svega!” viknula sam, ali Lejla me pogledala s tugom koja mi je parala dušu.

Te noći nisam spavala. Dragan je ležao do mene, okrenut leđima, a ja sam zurila u strop. Sjetila sam se svih onih trenutaka kad sam Ivana tjerala da bude “pravi muškarac”, kad sam ga branila od očeve grubosti, kad sam mu govorila da obitelj mora biti na prvom mjestu. Jesam li ga time gurnula od sebe?

Sljedećih dana Lejla je dolazila svakodnevno. Zajedno smo obilazile policiju, Ivanove prijatelje – Nikolu iz kvarta, Amira s faksa, čak i staru učiteljicu Mirjanu koja ga je uvijek voljela kao sina. Svi su slutili nešto, ali nitko nije znao ništa konkretno.

Jedne večeri, dok smo sjedile u mojoj kuhinji, Lejla mi je priznala: “Ivan mi je rekao da ima nešto što vas sve može uništiti. Da nosi teret koji nije njegov…” Pogledala me ravno u oči. “Jasna, jeste li vi ili Dragan ikad nešto skrivali od njega?”

Osjetila sam kako mi se grlo steže. Sjetila sam se 1993., rata, izbjeglištva u Splitu… Sjetila sam se jednog pisma koje nikad nisam otvorila, jednog telefonskog poziva koji sam prekinula jer nisam imala snage slušati istinu o Draganu i njegovim poslovima dok smo bježali iz Sarajeva.

Sljedećeg dana otišla sam kod Dragana na posao – radi kao vozač kamiona za jednu građevinsku firmu u Zagrebu. Čekala sam ga ispred skladišta dok nije završio smjenu. “Dragan, moramo razgovarati!” viknula sam čim me ugledao.

“Opet ti i tvoje paranoje! Ivan je odrasli čovjek! Ako je otišao – ima razlog!”

“Ne govori tako! Naš sin je nestao! A ti sjediš i šutiš! Što si mu to napravio? Što si mu rekao?”

Dragan me pogledao kao stranca. “Nisam mu ništa rekao što nije trebao čuti! Ako ne zna tko je i što je njegova obitelj prošla – bolje da to nikad ne sazna!”

Te riječi su me proboljele dublje od svega. Vratila sam se kući i pronašla staru kutiju s pismima iz rata. Među požutjelim papirima pronašla sam Ivanov dnevnik iz srednje škole – nikad ga nisam čitala jer sam poštovala njegovu privatnost. Ali sada… sada više nije bilo granica.

Čitala sam o njegovim strahovima, o tome kako se boji očeve šutnje i mojih suza, o tome kako osjeća da nikad neće biti dovoljno dobar za nas. Pisao je o Lejli: “Ona me voli onakvog kakav jesam. Kod nje ne moram glumiti Hrvata ni Bosanca – samo Ivana.” Suze su mi kapale po papiru.

Lejla i ja nastavile smo tražiti Ivana – objavile smo njegov nestanak na društvenim mrežama, išle na televiziju, razgovarale s novinarima iz Večernjeg lista i Avaza. Ljudi su nas gledali sažaljivo ili sumnjičavo – neki su šaputali da je Ivan pobjegao zbog dugova, drugi su tvrdili da ga je Lejla natjerala na nešto loše.

Jednog dana zazvonio je telefon. Nepoznat broj iz Mostara. “Gospođo Jasna? Ovdje fra Ante iz Caritasa… Vaš sin Ivan je kod nas. Živ je, ali treba vas vidjeti.”

Srce mi je stalo. Sjela sam na prvi autobus za Mostar zajedno s Lejlom. Kad smo stigle u Caritasov centar, ugledala sam Ivana – mršavog, iscrpljenog, ali živog.

“Mama… oprosti mi što nisam mogao više izdržati,” rekao je tiho dok me grlio. “Nisam mogao gledati kako se vi svađate zbog mene… Nisam mogao biti ono što vi želite. Morao sam otići dok ne shvatim tko sam ja zapravo.” Lejla ga je zagrlila i zajedno smo plakali.

Vratili smo se kući drugačiji ljudi. Dragan nije rekao ni riječ kad smo ušli – samo je sjeo za stol i zapalio cigaretu. Ivan mu je prišao: “Tata… Ja volim Lejlu i želim biti s njom. Ako to ne možeš prihvatiti – odlazim zauvijek.” Dragan ga je pogledao dugo i teško: “Sine… možda sam ja pogriješio više nego ti misliš.” I prvi put nakon mnogo godina zagrlio ga je.

Danas sjedim na balkonu i gledam Ivana i Lejlu kako piju kavu i smiju se Petri koja ih zadirkuje zbog svadbe koju planiraju na proljeće.

Pitam se: Koliko nas roditeljska očekivanja mogu udaljiti od vlastite djece? Jesmo li spremni prihvatiti istinu – čak i kad boli?