Nikolina nikada nije bila dovoljno dobra za Marka: Istina o ljubavi i društvenim razlikama

“Nikolina, možeš li mi objasniti zašto si baš ti izabrala Marka?” Mirjana, njegova majka, gledala me preko stola s onim hladnim osmijehom koji nikad nije dosezao do njenih očiju. Njene ruke su bile uredno preklopljene, nokti savršeno nalakirani, a na stolu je mirisala skupa kava koju sam ja donijela iz male trgovine u našem naselju. Osjetila sam kako mi obrazi gore, ali nisam htjela pokazati slabost.

“Zato što ga volim,” odgovorila sam tiho, ali odlučno. Marko je sjedio pored mene, šutio je, gledao u svoj tanjir kao da će mu svaka riječ biti previše.

Od prvog dana kad sam ga upoznala na fakultetu u Zagrebu, znala sam da dolazimo iz različitih svjetova. On iz obitelji koja ima vikendicu na Hvaru, vozi novi auto i ljetuje u Toskani. Ja iz malog mjesta kod Tuzle, gdje se još uvijek grijemo na drva i gdje je svaka marka važna. Ali kad smo zajedno, sve te razlike nestaju. Ili sam barem tako mislila.

Prvi put kad me pozvao kući, satima sam birala šta ću obući. Moja mama, Senada, posudila mi je svoju najbolju torbu i ispeglala mi kosu. “Samo budi svoja, dušo,” rekla mi je dok mi je popravljala kragnu. “Nije važno odakle si, važno je kakva si.”

Ali čim sam kročila u njihov stan na Jarunu, osjetila sam pogled njegove sestre Ivane. “A ti si ta Nikolina? Iz Bosne?” upitala je s osmijehom koji je više ličio na podsmijeh. “Marko nam nije puno pričao o tebi.”

Taj ručak bio je kao ispit iz kojeg sam znala da neću dobiti prolaznu ocjenu. Mirjana je pričala o putovanjima, Ivana o svom poslu u banci, a Marko je šutio. Ja sam pokušavala biti pristojna, ali svaki moj odgovor bio je dočekan s tihim neodobravanjem.

Nakon toga Marko me uvjeravao da umišljam. “Ma pusti ih, nisu navikli na nekog drugačijeg. Proći će ih to.” Ali nije prošlo. Svaki put kad bismo došli kod njih, osjećala sam se kao da nosim nevidljivu etiketu: ONA NIJE NAŠA.

Jedne večeri, dok smo šetali Savom, skupila sam hrabrost i pitala ga: “Marko, smeta li ti što dolazim iz Bosne? Što nemam sve što ti imaš?”

Zastao je i pogledao me onim svojim blagim očima. “Ne smeta meni ništa kod tebe. Ali… znaš kakvi su moji. Oni imaju svoje ideje o tome ko je ‘prava cura’ za mene.”

Te riječi su me zaboljele više nego što bih priznala. Počela sam sumnjati u sebe. Počela sam se pitati jesam li ja zaista dovoljno dobra za njega ili samo pokušavam biti ono što oni žele.

Moja najbolja prijateljica Ana često mi je govorila: “Nikolina, ne možeš živjeti za tuđe standarde. Ako te voli, borit će se za vas.” Ali kako da se borim kad svaki put kad dođem kod njih osjećam da im smetam?

Sve je kulminiralo prošle zime. Marko me pozvao na obiteljski ručak za Božić. Moja mama mi je spremila pitu i domaći ajvar da ponesem kao poklon. Kad sam došla, Mirjana je pogledala poklone i rekla: “Hvala ti, ali mi to baš i ne jedemo.” Osjetila sam kako mi srce puca.

Tog dana Ivana je pred svima rekla: “Znaš, Marko bi mogao naći neku curu iz naše sredine. Lakše bi vam bilo.” Marko nije rekao ništa. Samo je šutio.

Te večeri sam plakala u tramvaju do svog malog stana na Trešnjevci. Pitala sam se vrijedi li ova borba? Vrijedi li ljubav ako se stalno moraš dokazivati?

Narednih mjeseci sve se promijenilo. Počela sam izbjegavati njihove pozive. Marko je postajao sve udaljeniji. Jedne večeri došao je kod mene i rekao: “Nikolina, ne znam više kako dalje. Moji nikad neće prihvatiti našu vezu. Umoran sam od borbe.”

Gledala sam ga kroz suze i shvatila da nisam ja ta koja nije dovoljno dobra – nego oni koji nisu dovoljno otvoreni da vide vrijednost u nekome drugačijem.

Vratila sam se kući kod mame u Bosnu na nekoliko tjedana. Tamo među svojim ljudima ponovno sam pronašla mir. Mama me zagrlila i rekla: “Ti si meni uvijek bila najbolja. Neka te ne slome tuđe riječi.”

Danas, mjesecima kasnije, još uvijek mislim na Marka. Voljela sam ga iskreno, ali nisam mogla živjeti život u kojem stalno moram dokazivati svoju vrijednost.

Ponekad se pitam: Je li ljubav dovoljna kad društvo stalno postavlja granice? Ili smo svi mi samo žrtve tuđih očekivanja?

Što vi mislite – vrijedi li boriti se protiv predrasuda ili treba odustati kad ljubav postane preteška?